Galerija
Stigavši autobusom s aerodroma u Osaki do grada Tokushima na otoku Shikoku približili smo se samom početku naše nove zajedničke priče – putovanju pješice dugom skoro 1200 kilometara. Nakon što smo u Tokushimi prespavali vremensku razliku i oporavili se od leta, 3. veljače postali smo henro, hodočasnici na Putu 88 hramova. U gradu Naruto i hramu broj jedan, Ryozenji, kupili smo bijeli kimono, bijelu torbicu, štap i mirisne štapiće, koji su istovremeno i znakovi raspoznavanja i značajni simboli. Naime, svaki hodočasnik oblači bijeli kimono koji predstavlja smrt, na glavi nosi karakterističan stožasti šešir koji predstavlja lijes, a za hodanje koristi štap za koji se vjeruje da predstavlja Kobo Daishija. Vjeruje se tako da pored hodočasnika hoda i sam učitelj, pa odatle proizlazi krilatica puta "Dogyo Ninin", što u prijevodu znači "dvoje ljudi, isti put".
Najčešće prehodan u smjeru kazaljke na satu, prateći dobro raspoređene crvene strelice, ovaj put povezuje 88 zen-budističkih hramova. Neki vjeruju da se ovaj broj odnosi i na broj svjetovnih zabluda te da hodočasnik na svom putu uklanja jednu po jednu, posjećujući svaki hram. Put je fizički prilično zahtjevan, što vrlo brzo otkrivamo, jer su hramovi često na visokim planinama do čijih je vrhova potrebno mnogo upornosti. Najmanji od četiri glavna japanska otoka, Shikoku, najtradicionalniji je otok, što uviđamo već prvog dana hodanja, odmicanjem od grada. Sela su mala, ali razvučena, kuće niske i okružene pomno njegovanim vrtovima i poljima s povrćem.
Put prati priču Kobo Daishija, jednog od najpoznatijih i najštovanijih učitelja Shingon budizma u Japanu. Kobo Daishi živio je i djelovao tijekom 8. st., a njegovo je učenje utjecalo na reformu japanskog budizma nakon što je donio niz novih saznanja iz Kine. Posljednjih godina, gotovo par stotina tisuća ljudi odradi ovo hodočašće, no tek se mali postotak upušta se u pješačenje. Većina današnjih hodočasnika hramove posjećuje automobilom ili organiziranim turama autobusom, najčešće u etapama.
Samo ime otoka Shikoku znači "četiri regije", a u ovom hodočašću svaka regija nosi svoju simboliku. Četiri pokrajine ekvivalent su četirima duhovnim fazama. Putovanje započinje u pokrajini Tokushima koja označava "buđenje vjere" koja će biti potrebna za kasnije napredovanje. Zatim se prelazi u pokrajinu Kochi koja simbolizira „strogu religioznu disciplinu“ i u kojoj počinje proces njezinu prepuštanju. Treća pokrajina, Ehime, područje je "prosvijetljenja" u kojoj bi unutarnji put napokon trebao postati jasan, da bi se naposljetku ušlo u pokrajinu Kagawa koja označava "nirvanu" i gdje put dolazi svome kraju.
Buđenje vjere - Tokushima
Početak je pun izazova, a put testira našu odlučnost da se u njega upustimo. Prvi susreti s nerazumljivim japanskim jezikom, nemogućnošću komuniciranja, teškoće u traženju smještaja, planina zametena snijegom, niske temperature i kišni dani, izredali su se već na samom početku. Naučili smo i nekoliko osnovnih pojmova po pitanju hrane i smještaja. Kad god je to moguće, koristimo "zenkonyado", besplatni smještaj koj hodočasnicima nude mještani ili "tsuyado", besplatni smještaj u hramu koji je zasad nešto rjeđi. Zima je pa ne možemo koristiti brojne nadstrešnice za spavanje koje bi hodačima u ljetnom periodu bile idealne za besplatan smještaj.
Prilikom dolaska u hram postoji nekoliko pravila kojih se hodočasnik mora pridržavati ako ritual želi odraditi na tradicionalan način. Najprije udara u veliko zvono u znak dolaska jer se udaranje u zvono prilikom odlaska smatra nesrećom. Zatim odlazi do izvora vode gdje simbolično ispire ruke i usta te nastavlja do glavnog hrama gdje pali tri mirisna štapića i moli. Vjernici se najprije mole pred glavnim hramom, i to božanstvu koje se razlikuje od hrama do hrama, a zatim i pred hramom Daishi-do, posvećenom Kobo Daishiju, koji se često oslovljava kao Kukai. Ime Ku-kai (nebo i more) Kobo Daishi si je sam nadjenuo nakon duge meditacije u špilji odakle je vidio samo nebo i ocean.
Stanovnici otoka svakodnevno nas nečim darivaju, bili to slatkiši,maramice ili čak novac. Japanski osettai (gostoprimstvo) doseže svoj vrhunacu u trenucima kad ne samo da nas pozivaju u svoje kuće na noćenje onda kad nemamo gdje spavati već nam donose i večeru, čaj... Zadivljuje nas njihova golema pristupačnost unatoč nepoznavanju jezika i nesebična želja da pomognu drugome. Njihovo istinsko gostoprimstvo osjetili smo već prvog dana kad smo, u nemogućnosti pronalaska smještaja, odlučili spavati na željezničkoj postaji i kad nas je neočekivano ugostio g. Isamu, mještanin gradića Itano. Međutim, svaki put kad smo znali da završavamo hodanje u mjestu gdje nema smještaja, nepoznati su nas ljudi spasili od spavanja na cesti.
U selu Geisei na obali Tihog oceana trebali smo spavati u zenkonyadu koji je nažalost bio zaključan, a vlasnika nikako nismo mogli pronaći. Na samom kraju večeri, nakon duge potrage za nepoznatim vlasnikom kućice, pred nama se pojavila gospođa koja nam je prethodno bezuspješno pokušavala pomoći i pozvala nas u svoju kuću, dajući nam do znanja da bi nas rado ugostila. I prije nekoliko dana ponovno nismo znali kamo ćemo, sunce je zalazilo, a nama je ostalo još nekoliko kilometara do kraja. Privukao nas je mali hram, opet zatvoren. Iznenada je pored nas stao auto, a iz njega izašla simpatična gospođa. Pitali smo je je li moguće spavati u hramu i zna li gdje se nalaze ključevi. Nakon svega pet minuta bili smo u maloj kućici u njezinu vlasništvu gdje nam je donijela večeru, grlila nas i zahvaljivala nam kao da smo mi spasili nju.
> Najtajanstveniji otok Europe koji godišnje smije posjetiti samo tisuću ljudi
Nakon osam dana takvih iskustava i neumornog hodanja dolazimo do hrama 23, Yakuoji, posljednjeg hrama u pokrajini Tokushima. Time završavamo prvu od četiri faze ovog puta, "Hosshin dojo" odnosno "buđenje vjere". U prvom dijelu puta prošli smo dvije planine i zahtjevne uspone koje su ozbiljno iskušali našu volju. Nije bilo lako prihvatiti te uvjete, spavati na niskim temperaturama bez grijanja i usput upoznavati novi svijet koji se toliko razlikuje od svega što smo do sada vidjeli.
Zimski vjetrovi
Vuku teške korake
U planinski hram.
Maja Klarić
Kochi
U pokrajini Kochi napokon stižemo do oceana i napajamo oči ljepotom na plaži Ikumi. Danima poslije, hodamo uz ocean, i unatoč svježini vjetra s Pacifika, uživamo u suncu na licu. U ovu pokrajinu spadaju oba južna vrha neobično oblikovanog otoka Shikoku do kojih treba prijeći puno kilometara. Upravo zbog velike kilometraže među pojedinim hramovima, ova regija simbolizira „praksu stroge religiozne discipline.“ U skladu s tim, povećavamo dionice na preko 30 kilometara sad kad nam se tijelo već naviknulo na svakodnevno hodanje od 7 do 17 sati.
Obje pokrajine koje smo dosad prošli povezuje golema dobrota i nesebičnost ovog posebnog naroda koji nam sve više prirasta srcu. Iako mještani otoka veoma rijetko pričaju engleski, uživaju u „razgovoru“ s nama, a još više u tome kad nam pomažu onda kad nam je pomoć potrebna ili u svakodnevnom darivanju. Od jednog japanskog hodočasnika kojeg upoznajemo pred kraj regije Kochi, netom prije hrama 39, doznajemo da nije tako u većim gradovima, odakle je porijeklom, te da je ovo nevjerojatno gostoprimstvo prije svega karakteristično na ovom otoku, i to upravo prema ljudima koji su se upustili u prelaženje ovog zahtjevnog hodočašća pješice.
> Izlet u prošlost: 46 okamenjenih sela koje povezuju mostovi i stepenice
Na neki način, krilatica ovog puta "dva čovjeka, isti put" možda bi se mogla proširiti na sve ljude koji hodaju s nama i uskaču u nevolje, ili nas motiviraju svojim osmijesima, na samog hodača i okolinu koja mu nesebično pomaže da prijeđe ovaj prekrasni put.
Nastavak našeg putovanja pješice po Japanu možete pratiti iz dana u dan na Facebook stranicama Maja Klarić, putopjesnikinja i Goran Blažević, 4 kmh.
