Putopjesnikinja Maja Klarić i putopisac Goran Blažević prohodali su hodajući na putovanjima koja nude sasvim drugačije izazove od klasičnih turističkih putešestvija. Nakon brojnih avantura "cipelcugom" očekuje ih Japan i 1200 kilometara pješačenja po zen-budističkom hodočasničkom Putu 88 hramova na otoku Shikoku. Putovanje će trajati točno dva mjeseca, počevši od 1. veljače, pri čemu ćemo gotovo cijelo vrijeme hodati. Namjera im je prijeći 1200 kilometara u 50-ak dana, a preostalo vrijeme će iskoristiti za posjet carskom gradu i nekadašnjoj prijestolnici Kyotu. Upoznat će tradicionalni Japan, manja mjesta, kao i ljude koji ondje žive. Svi koji to požele, njihovo će putovanje moći pratiti na Majinoj i Goranovoj stranici na Facebooku.
Tko su Maja i Goran? Kako ste se zaljubili u pisanje i putovanja?
Maja: Ja sam sama sebi nepoznanica, pa se nastojim otkriti putujući po svijetu i vraćajući se kući, toliko naviknuta na takvo lutanje da nemam čak ni stalnu adresu, živim između Šibenika i Umaga... Pisati sam počela još u osnovnoj školi i bila strašno ponosna kad bi se moji ljubavni pjesmuljci čitali za Valentinovo preko školskog razglasa.
U srednjoj školi, kako u toj dobi obično i biva, nastavila sam pisati ljubavnu poeziju, a tek na fakultetu, kad su počela prva putovanja i poezija je počela poprimati drugačije oblike, zahvaćati u neke druge teme i motive, prvenstveno putničke. S vremenom su se potpuno izmiješali poezija i putovanja, odlazila bih na put i vraćala se s naramkom poezije ili bih putovala na kakav književni festival ili susret zahvaljujući pjesmama s kojima bih se na njih prijavila...
Diplomirala sam engleski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom s temom Suvremeni hrvatski putopis što je, čini se, već tada odredilo smjer mog književnog interesa. Radim kao književna prevoditeljica za razne nakladničke kuće u Hrvatskoj, a prevodim i za razne časopise. Urednica sam nekoliko domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića... Dosad sam objavila tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago.
Goran: Moja putničko-hodačka priča započinje u ranim dvadesetima i planinarenjem po hrvatskim planinama, ponajprije Velebit i Ćićarija. 2010. godine otišao sam na Camino de Santiago i sreo prve hodače koji su se upustili u duga putovanja pješice, daleko od označenih ruta. To je iskustvo upalilo iskru ljubavi prema usporenom načinu putovanja. Nakon toga sam prehodao svoju regiju, prateći Istarski planinarski put, a spavajući u kućama ljudi po putu, uvjerio sam se da neko područje uistinu najbolje možemo upoznati ako ga prelazimo pješice. 2012. godine, s budžetom dovoljnim samo za hranu, krenuo sam iz Hrvatske prema Rimu. Hodajući po neoznačenim rutama te spavajući po samostanima i crkvama, doživio sam svoje prvo pravo hodočasničko iskustvo.
Uslijedio je Camino Portugues, od Porta do Fisterre, gdje sam napokon donio odluku o hodanju prema Jeruzalemu. Međutim, u želji da to hodanje bude ujedno i solidarna akcija u cilju usmjeravanja pažnje na humanitarnu krizu oko izbjeglica, odlučio sam hodati u suprotnom smjeru, prema svojoj kući. Hodanje je započelo u Jordanu, a nastavilo se preko Palestine, Izraela, Cipra, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije, Crne Gore, BiH sve do Hrvatske... Opisao sam ga u knjizi koju sam nedavno objavio, a koja se zove Svilim: 3300 kilometara pješice po izbjegličkoj ruti.
Kako su Maja i Goran prohodali i počeli hodati po svijetu?
Maja: Goran i ja putovali smo zajedno i dok smo još bili dobri prijatelji i onda kad smo postali par. Svojedobno smo se bili zaputili na mjesec i pol dana dugo putovanje Interrailom po jugoistočnoj Europi i pritom obišli Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, Tursku, Makedoniju... Nas dvoje smo se uistinu pronašli kao suputnici, zanimaju nas iste destinacije i priče, lako se dogovaramo oko toga što posjetiti i kad.
> Pozor! Iznajmljuje se dvorac star 600 godina
Osim toga, već smo poduzeli nekoliko zajedničkih hodačkih putovanja od kojih je najvažnije Camino de Santiago, opisano u mojoj knjizi Vrijeme badema. Na Caminu se i rodila ljubav prema putovanjima pješice, koja nude sasvim drugačije izazove od klasičnih načina putovanja. Osim volje za hodanjem, u pješačenju je najvažnije strpljenje, sa suputnikom, s cestom, sa samim sobom jer češće zna doći do pucanja i pregorijevanja, a da za to nitko nije kriv osim fizičke iscrpljenosti. Svako je zajedničko putovanje velik izazov za odnos, pa tako i ovo, stoga iz njega možemo štošta naučiti i primijeniti u svakodnevni život po povratku.
Putovanja nam, rekla bih, pomažu i u tome da budemo bolji par, na njima se vrlo jasno vide i vaše vrline i vaše mane, i prisiljen si suočiti se s njima kako bi mogao nastaviti dalje putovati. Na njima naučimo štošta, što onda primjenjujemo kod kuće iako dinamika putovanja iziskuje nove čimbenike u odnosu, nove kompromise, nov način komunikacije...
Tko sve može putovati hodajući? Što je sve potrebno osim fizičke kondicije?
Goran: Pješice može putovati svatko. Jedini je uvjet fizičko zdravlje. Ako netko osjeća da želi putovati pješice, kondicija i fizička sprema nisu jedino na što mora misliti. Dnevnu dionicu, onu koju je potrebno prehodati da bi se došlo do cilja, može prehodati svatko, neovisno o tome je li sportaš ili nije. Volja je ta koja je bitna i nju ne možemo izvježbati nego je moramo imati u sebi. Za mene je hodanje most između fizičkog i duhovnog.
Ljepota hodanja je u dvostrukom putovanju – imamo priliku upoznati zemlju kroz koju hodamo, a upoznajemo je bolje nego klasičnim načinom putovanja, primjerice autobusom ili vlakom. Osim toga, tijekom dnevnih dionica imamo priliku razmišljati o nama samima. To je to dvostruko putovanje, kroz vanjsko koje nas okružuje i unutarnje, kroz naše misli. To unutarnje putovanje najveća je dobrobit. Osim toga, dok hodamo, ovisimo samo o onome što imamo u ruksaku. Dobivamo priliku maknuti se iz komfor zone i uroniti u sasvim novo životno iskustvo.
> Misterij Amazonske prašume: Uzavrela rijeka koja ubija sve što se u njoj nađe
Kome biste preporučili "hodajuća putovanja"?
Maja: Hodajuća putovanja savjetovala bih svakome, ovisno o njegovim mnogućnostima... Dok ih ne otkriješ, nisi ni svjestan koliko prednosti imaju i koliko je jedno takvo putovanje drugačije od svih ostalih. To mogu reći iz vlastitog iskustva, ali i na temelju tuđih priča. Poznajem pregršt osoba koje su odlučile prehodati Camino i s tog se putovanja vratile promijenjene, svi su se redom zaljubili u hodanje, svi su nastavili dalje hodati i putovati pješice, bilo da su se vratili na Camino Frances, isprobali neku drugu rutu Camina ili otišli još dalje, tražeći (i pronalazeći) nove hodačke staze i destinacije.
Što je sve potrebno od opreme za putovanje pješice?
Goran: Što nam je lakši ruksak, to nam je lakše putovati. A što nam je pritom potrebno individualna je odluka koja ovisi o našim potrebama, navikama i željama. Količina stvari koje će se naći u našem ruksaku ovisi i o geografskom području po kojem hodamo i što to područje nudi. Nalaze li se na našem putu skloništa ili sela u kojima ćemo moći prenoćiti? Što ćemo jesti, kako ćemo kuhati hranu? Godišnja doba i klimatski uvjeti područja kroz koje prolazimo uvelike utječu na sastavljanje popisa potrebnih stvari.
> Čuveni Medelin: Grad droge i zločina koji je postao biser Kolumbije
Savršen ruksak trebao bi imati 45-60 litara. Moj ruksak tijekom putovanja, sa svim potrepštinama, uglavnom teži oko 12 kilograma. U njemu se nalazi: vreća za spavanje čija težina ovisi o godišnjem dobu, plinsko kuhalo, švicarski nož, šalica, žlica i vilica, lonac, mala tava (koju usput koristim kao tanjur i poklopac), dva para hlača, jedne u kojima hodam, a druge za spavanje i vrijeme nakon hodanja, dvije ili tri tanke majice (po mogućnosti brzosušeće) u kojima hodam i spavam, tri para čarapa, jedan za spavanje, ako je hladno, i dva koja nosim i perem naizmjence (bilo bi poželjno uvijek kupovati kvalitetne hodačke čarape bez šavova), jedna topla majica, jakna ako je zima...
Obavezno bi trebali imati kabanicu i to onu koja se prebacuje preko ruksaka. Budući da nam je za vrijeme kiše u cilju da sve u ruksaku ostane suho, uz kabanicu bi bilo dobro imati i pokrivalo za ruksak koje ga dodatno štiti. Ako nam se po putu ne nudi mogućnost prenoćišta, šator i podloga za spavanje spadaju u obaveznu opremu. Nekoliko metara konopa koji koristimo za sušenje odjeće nakon pranja također dobro dođe. Tu su još i dva mala brzosušeća ručnika i higijenske potrepštine, toaletni papir i čeona lampa. Aluminijska folija i torbica za prvu pomoć u slučaju potrebe mogu nam spasiti život. Budući da se priprema ruksaka razlikuje od pojedinca do pojedinca neki u ruksak stavljaju i fotoaparat, dnevnik, dekicu, štapove za hodanje, svijeće, knjigu, navigaciju, mp3, neki instrument i sl.
Najdraže destinacije koje ste posjetili?
Maja: Zasad mogu reći da sam se najviše pronašla u Južnoj Americi, svaka zemlja koju sam tamo posjetila u meni je ostavila neizbrisiv trag i želju da se ponovno vratim na taj prekrasni kontinent. Bilo to zbog čudesnih prirodnih ljepota, od planina Perua do vulkana i laguna u Čileu, ili zato što govorim jezik pa sam se mogla bolje povezati s ljudima, čuti i naučiti više o mjestima kroz koje smo prolazili. Prvi put sam bila tamo 2012. godine kad sam zahvaljujući UNESCO/Aschberg stipendiji za umjetnike 2 mjeseca boravila na otoku Itaparica u Brazilu.
To je putovanje za mene jedno od najznačajnijih - prvi put sam otkrila koncept književnih rezidencija te da se i na taj način može putovati svijetom, prvi put sam bila u Brazilu o kojem nisam znala gotovo ništa i koji me oduševio. To je putovanje opisano u mojoj knjizi Quinta Pitanga. Par godina poslije, opet sam posjetila Južnu Ameriku, tog puta s Goranom. Proputovali smo Peru, Boliviju, Ekvador, dio Čilea i Argentine, što sam kroz poeziju opisala u knjizi Nedovršeno stvaranje.
Goran: Svaka destinacija je posebna na svoj način. Kroz svaku zemlju naučim nešto novo i pronalazim stotinu razloga zašto mi je baš ta destinacija najbolja... Ali ako bi baš trebao izdvojiti jednu, odabrao bih Jordan. Toplina i gostoprimstvo koje sam tamo osjetio ostavili su duboki trag u meni kojeg ću dugo pamtiti. Smatram da je to najsigurnija i najgostoljubivija zemlja koju sam ikad posjetio.
Situacija s putovanja koja vam se urezala u pamćenje?
Goran: U pješačenju zanimljivih situacija ima napretek i događaju se svakodnevno. Jako mi je teško izdvojiti samo jednu, ali u sam vrh spada druženje s beduinima u Jordanu i prisustvovanje beduinskom vjenčanju. Tijekom svih dosadašnjih putovanja pješice shvatio sam da su mi najposebniji trenuci oni kad ti potpuni stranac otvori vrata svoje kuće, kad te spasi od ceste i hladnoće. U takvim trenucima možemo osvijestiti osjećaj na koji često zaboravljamo u normalnoj svakodnevici, a to je - zahvalnost.
5 zlatnih savjeta za sigurno, sretno i ispunjeno putovanje?
1. Putujte bez prevelikih očekivanja kako bi vam svako novo iskustvo bilo zanimljivo i poučno, i kako se nikad ne bi vratili razočarani...
2. Ako putujete sa suputnikom, imajte puno strpljenja i budite spremni na kompromise. Nitko nije savršen ni uvijek u pravu.
3. Ne ustručavajte se govoriti strane jezike, čak i ako znate svega dvije-tri riječi, to je jedini i najbolji način da ih naučite.
4. Nemojte nositi puno stvari sa sobom, samo najosnovnije, nema smisla vući svakodnevicu sa sobom na put, a i potrebno nam je znatno manje stvari nego što mislimo.
5. Sjetite se da se Zemlja mijenja i da mnogih destinacija, što zbog prirodnih okolnosti što zbog utjecaja čovjeka, u budućnosti više neće biti te da je sad vrijeme da ih posjetite i sačuvate u svom sjećanju.
