Galerija
Ono što ne poznajemo često nas i ne privlači toliko da bismo se time previše bavili - a tako je i s vinom. No jednom kad počnemo obraćati pozornost, pa nas mirisi i okusi iz čaše prebace u sjećanje na putovanje Toskanom ili izlet u Austriju; zavrtimo čašu i otkrijemo mamin pekmez od šljiva u namreškanoj crvenkastoj tekućini, tada više nema povratka.
To znači da smo upali u prekrasnu zamku otkrivanja svijeta vina i svega što ono podrazumijeva. No kako početi?
Jedan od savjeta koji će vam dati svaki vinoljubac jest: Kušati! Nakon kušanja kod prijatelja i na ponekim vinskim festivalima ulazimo u fazu da znamo razlike - ne samo između crnog i bijelog, nego možda i malvazije i rizlinga, Dalmacije i Međimurja.
A onda kad pomislimo da nešto znamo, tad shvaćamo da ne znamo ništa. Žedni znanja, kopamo po internetu ili tražimo tečaj ili školu gdje ćemo naučiti nešto više.
Vinska čitaonica nije mjesto na kojem će vam uvaliti hrpetinu literature, utopiti vas u brojevima, postocima i razlomcima niti se razbacivati dekantiranjima na svijeću ili vas tjerati da prepoznate liči u bukeu. Polaznici uče abecedu vina: slova i brojke, ali prije svega kako razmišljati o vinu.
To je škola u kojoj polaznici doista nemaju osjećaj da su na tečaju, nego na piću sa superzanimljivim i zabavnim prijateljima od kojih žele naučiti što više. Da biste se upisali, ne morate znati ništa, ali ako i znate dosta, naučit ćete puno.
Na svakom se satu kušaju vinski klasici, ali i atipični primjerci, a dojmovi se žustro komentiraju. Pritom nema točnih i netočnih odgovora, a komentari tipa: „ima okus kao da je kvaka pala u čašu“ ili „miriše na kravicu u štalici“ vrijede jednako kao „mineralno, lijepo izbalansirano s punim tijelom“.
Tim iza Čitaonice poučit će vas kako skužiti vino, po putu ćete doznati i kako se razbacivati učen(ij)om terminologijom, ali to nije njihov cilj. Osim temeljnog tečaja, neprestano organiziraju i specijalizirane radionice na kojima možete iskušati vina određene zemlje ili regije te naučiti prepoznati obilježja određene sorte.
Više o edukacijama doznajte na internetskoj stranici Vinske čitaonice, a već se sad primaju rezervacije za termine u svibnju.
Duo iza katedre vinski su stručnjaci Ivan Salopek, koji se kroz Hidden Wines bavi distribucijom vina, te Nenad Trifunović, poznatiji kao vinski bloger Vinopija, koji nam je za početak otkrio nešto više o samom konceptu.
Tko su Nenad Trifunović i Ivan Salopek? Kako ste se upoznali i odlučili pokrenuti Vinsku čitaonicu?
Ivan je imao ideju, a moja je uloga bila da osmislim program. Zajedno ga provodimo. Upoznala nas je zajednička ljubav prema vinu u kulturološkom smislu.
Kome je namijenjena Vinska čitaonica i po čemu se razlikuje od drugih „vinskih škola“? Tko su najčešći polaznici?
Meni je važno omogućiti konzumentima uvid u vino, da raspoznaju pravu stvar od nečega lažnog. To je sposobnost čitanja vina. Zato je i naziv - vinska čitaonica. Nema pravila što se tiče dobnih, spolnih ili drugih demografskih kriterija.
U početku smo smatrali da će veći udio polaznika biti iz poslovnog okruženja u kojem i sami egzistiramo, međutim pokazalo se da pravila – nema. U svakom slučaju, mi ne ciljamo na pozerstvo, na lifestyle publiku, ali ne možemo pomoći ni vinarima hobistima. Konzumenti koji žele zdrave temelje u valorizaciji i upoznavanju vina naša su publika.
Kakve su najčešće reakcije polaznika, što im se najviše sviđa? Koji je najbolji kompliment koji ste dobili nakon predavanja?
Ne znam. Ivan mi nikad nije dao da vidim hvalospjeve sudionika nakon završene sve tri razine. :) Meni je najbolji kompliment bio kad je polaznica bez ikakvog prethodnog iskustva, nakon radionice u dvije suvisle rečenice objasnila zašto joj je uzorak vina „A“ bolji od uzorka vina „B“ uz konkretno jelo na tanjuru. Premda je zasluga njezina, bio sam ponosan.
Kakve radionice organizirate? Kakvi su vam planovi za budućnost?
Organiziramo i tematske radionice koje nikad ranije nisu bile organizirane jer su teme preuske ili pre nešto… uglavnom drukčije radionice, a koje smatramo značajnim kao nadogradnju nakon „inicijacije“, odnosno edukacija podijeljenih na tri razine: Prva slova, Pravopis, Interpunkcija.
Može li svatko naučiti kušati vino i biti u tome dobar ili je to rezervirano za one sa dobrim njuhom i osjetilom okusa?
Sluh i njuh u pravilu nisu problem, već mozak koji procesuira dobivene informacije, a prethodno je opterećen tko zna kakvim „znanjem“. Svatko može steći potreban uvid, a želi li biti dobar ili zao, ovisi o njegovoj osobnosti i nema veze s vinom. Program koji provodimo funkcionira jer omogućuje sudionicima da izbjegnu uobičajene floskule povezane s uživateljima vina da ne kažem „žešći preserans“ i uštede si vrijeme i novac stjecanjem spoznaje o onome što im je kao konzumentima bitno.
Osim kušanja, čitanja literature itd., postoji li još nešto što možemo učiniti da se poboljšamo u razumijevanju vina?
Osjećajte ono što unosite u organizam. Koncentrirano kušanje stvara iskustvo. Takvo iskustvo čini razliku. S tim da koncentrirano ne znači napeto, naprotiv. Vino bi trebalo opuštati. Pristup „trying to nail the sucker“ pogrešan je.
Cijenimo li vino više nakon što ga naučimo kušati?
Bojim se da ćete samo više cijeniti sebe, što je OK, ali nema veze s vinom. Ako vino ne cijenite prije nego što ste došli na Vinsku čitaonicu, možda vam se otvore oči, a možda ste na krivom mjestu. Bilo je dosta polaznika koji su progledali na neki način i to je razlog zbog kojeg organiziramo vinsku čitaonicu.
Koje su to poruke iz boce koje se otkrivaju kušanjem; što nam vino govori o nekom kraju, navikama, tradiciji i je li to uopće važno?
Pa, to je presudno. Vino koje je samo običan proizvod, koji se može napraviti iz bilo čega, nebitno je. Vino koje nam otvori prozor u neku drugu kulturu je značajno.
Misliš li da se sve više Hrvata počinje zanimati za vino? Kakvi su trendovi?
Malo-pomalo ruše se predrasude koje su štetne za kulturu vina i stola općenito, npr. da je dobro vino cjenovno nedostupno ili da se ono jeftino veže za pijanstvo i slično. Interes postoji, veći je nego prije dvadeset godina, recimo, ali još uvijek postoji mnogo pogrešnih konstrukcija i predrasuda.
Kako je počela tvoja zaljubljenost u vina? Sjećaš li se prvog vina koje te osvojilo? A onog koje te razočaralo?
Sklonost postoji odmalena jer je svojedobno bilo normalno da prosječna radnička obitelj uz nedjeljni ručak ima butelju vina na stolu, pa sam tako i ja postupno shvatio da uz neka jela paše gutljaj vina. Na neki sam način odrastao uz vrance i plavce, tako da mi je prvi okidač bilo vino koje puni usta, a nije trpko. Nešto potpuno drukčije.
Nakupovao sam se dosta takvih vina Novog Svijeta da bih s novim i novim okidačima stekao potreban uvid da napokon uživam u terroirskim vinima. Što se najvećih razočaranja tiče, to su trofejne boce koje čuvaš da bi se pokazale neispravnim kad ih napokon otvoriš jer čep nije izdržao ili je inficiran itd.
Da možeš popiti bocu vina s bilo kime – tko bi to bio (i koja boca)?
Uvijek s prijateljima. Naći će se već neka boca ovisno o trenutku i jelu i sl. Ako se pitanje odnosi na koncept „s kim bih pio vino od povijesno značajnih ljudi“, u tom bih slučaju naručio kalež vina iz Falerna u društvu Horacija, recimo. Strašno me zanima okus vina tih vremena, što je i uz maksimalnu predanost pojedinih fanatika danas ipak nemoguće ostvariti.
Kakva ti se vina sviđaju i mijenja li se vinski ukus s godinama?
Ukus se može mijenjati od dana do dana, ali valorizacijski sustav može se samo unaprjeđivati. Kad bih sad počeo nabrajati vinske regije i apelacije, za mnoge bismo mogli ustanoviti da prodaju proizvode kakvi se uz današnju tehnologiju mogu napraviti bilo gdje iz bilo čega, ali ona vina koja su istinski značajna za neku apelaciju unikati su koji se ne mogu kopirati uza sve novce na svijetu.
Brojiš li koliko si vina recenzirao na blogu Vinopije? Koliko ti koriste komentari na blogu?
Pa, imam statistiku koju iskreno više i ne pratim. Nekih 1300 dojmova i nešto više vina, ali davno sam prestao ganjati brojke kad sam jednom dostigao prvih tisuću dojmova, prvih milijun klikova itd. Kao što sam davno priznao, taj je blog postao veći od mene i u jednom trenutku okupio publiku koja je na njemu doslovno i bila češće od mene. Zahvaljujući tom mojem isturanju vrata pod nož kritike, da se tako izrazim, upoznao sam ljude koji su mi omogućili razvoj. Danas ih mrzim jer više ne mogu uživati u nekom bućkurišu kao ranije. :)
Ignorance is bliss. Prije odabira Vinske čitaonice razmislite želite li stvarno doživjeti što pijete ili samo plasirati površne atribucije u zanosu nad lijepom čašom ispunjenom nevažno čime .
Kad ne organizira vinske radionice i edukacije, Ivan Salopek kroz Hidden Wines bavi se distribucijom vina. U oba kanal trudi se promicati valorizaciju vina na način koji smatra ispravnim.
Ne smatram vino samo napitkom. Mislim da svi koji imamo priliku predstavljati vino drugima trebamo osjećati odgovornost u tome.
Za mene to znači vrednovati vina koja osim same kvalitete, koja je ključna, imaju jasan identitet. Identitet sorte grožđa, kraja iz kojeg dolaze i vizije koju je vinogradar/vinar imao za vrijeme njegov rada u vinogradu i podrumu. Isto tako, vrijeme odležavanja smatram jako važnim te da mnoga vina bivaju popijena prije no što su dobila priliku pokazati svoj puni potencijal.
Prije no što sam se odlučio od svoje strasti razviti posao, bavio sam se odnosima s javnošću. To iskustvo smatram vrlo vrijednim i bez njega se nikad ne bih odlučio krenuti u poduzetnike, koliko god to u Hrvatskoj teško bilo.
Ivane, Kako je počelo tvoje zanimanje, pa onda i ljubav prema vinu? Sjećaš li se prvog vina koje te oduševilo?
Moj interes za vinom se razvio u tinejdžersko vrijeme, kada sam shvatio da nije svako vino baš jednak užitak piti. Sjećam se trenutka kada sam kušao vino koje su roditelji donijeli iz sjeverne Italije i koje je ostavilo dojam na mene kao nešto što bih volio piti, nešto što vuče na još jedan gutljaj, za razliku od vina koja sam si mogao priuštiti iz lokalnih supermarketa. Krenuo sam istraživati i upoznavati vina koja su mi bila dostupna.
Htio sam naučiti o vinu što više, pa sam vrlo brzo upisao tečaj za sommeliera i završio sva tri stupnja pri Hrvatskom sommelier klubu. Tek tada je zapravo krenulo učenje, kada sam dobio dovoljno podloge na koju mogu nadograđivati svoj interes kroz nova iskustva. Upoznao sam ljude koji dijele jednaku strast prema vinu i kojima sam iznimno zahvala za sva iskustva, razgovore i vina koja smo zajedno otvorili. Putovanja, tematska literatura i ulaganje u vlastitu vinsku kolekciju nekako su me polako ali prirodno vodili prema tome da strast preraste u nešto više.
Čime se bavi Hidden Wines? Koja je tvoja uloga i možeš li izdvojiti neke uspjehe na koje si ponosan? Kakvi su planovi za budućnost?
Hidden Wines se bavi vinima malih i iznimnih vinara koji se, uz izniman trud, mogu fokusirati na kvalitetu rada u vinogradu i podrumu. Ljubav prema vinu ne smatram povezivim s nacionalnim granicama, tako da surađujemo s vinarima koji dolaze iz iznimnih vinskih regija, bile one poznate ili manje poznate našoj vinskoj publici. Smatram da je naša misija na tržište plasirati teško nabavljiva vina visoke kvalitete, ali i vrijednosti za novac.
Ne radimo sa skupim vinima, već s onima koja bi zbog ograničenih količina teško bila dostupna na našem tržištu.
Surađujemo s vinarima koji nisu samo partneri, nego i prijatelji, koji su prepoznali da dijelimo sličan pristup valorizaciji vina. Bilo da su naši partneri iz Hrvatske, Austrije, Italije ili Francuske. U budućnosti namjeravamo polako predstaviti i surađivati s odabranim vinarima iz svih europskih regija koje smatramo relevantnima i čija vina mogu obogatiti domaću gastronomiju.
Iako je Hidden Wines još mlado poduzeće, na puno toga sam ponosan. Prvenstveno, suradnja s vinarima poput Nikolausa Saahsa (Nikolaihof), Lea Alzingera, Francesca Brigattija, Heinricha Mayra i mnogih drugih čija vina i osobno najradije otvaram, omogućila mi je danas da te ljude kojima se zaista divim, imam privilegiju zvati svojim prijateljima.
Smatram da smo obogatili domaće vinsko tržište vrlo vrijednim vinima. Vinima koje da se nisu našla u Hrvatskoj, nalazili bi se na stolovima najboljih restorana po New Yorku, Tokiju, Kopenhagenu... To su prepoznali i ljubitelji vina, kao i ljudi koji se bave vrhunskom gastronomijom.
Hrana i piće
Mala Hiža: Vrhunska domaća kuhinja zbog koje se dolazi u Međimurje
Surađujemo s najcjenjenijim restoranima koji u Hrvatskoj postoje, imali oni Michelinove zvjezdice ili jednostavno predstavljali lokalnu gastronomiju na izniman način. U Zagrebu su gostovali Leo Alzinger i Nikolaus Saahs, koji su osobno svoja vina predstavili domaćoj publici, bilo kroz posebne večere u iznimnim restoranima, bilo na organiziranim radionicama. Posebno bih istaknuo suradnju s Tvrtkom Šakotom, sada kroz njegov restoran NAV.
Tvrtko je čovjek čije znanje, trud, kreativnost i senzibilitet nevjerojatno poštujem. Dijelimo slična razmišljanja o hrani i vinu, zbog čega se naša vrlo bliska suradnja i dalje širi.
Imamo na što biti ponosni, ali mislim da najbolja vremena tek dolaze. Domaće vinsko tržište vrlo je tromo te često nespremno na pomak od stečenih okusa, koji su se uz vina bez identiteta razvijala godinama. Nadamo se dati svoj obol tome da ljudi manje traže poznato, koliko god ono bilo (ne)kvalitetno i počnu istraživati što zaista vole i cijene u vinu.
Trudit ću se proširiti ponudu i učiniti dostupnim što više posebnih vina. Isto tako, kroz Vinsku čitaonicu nastaviti postavljati prava pitanja te pomoći ljudima da pronađu ono što u tome svijetu i traže.
Putovanja
Ovo je idila! Luksuzne kućice usred vinograda za totalni odmor
