Kad smo čuli da nika ženska s Visa čini rižot od motra sami sebi smo rekli “Prihvaćamo izazov”. Obiteljsko vijeće raspravilo je činjenicu da se motar bere u proljeće, ali s obzirom na ovo kišovito lito da je moguće da je ipak još prikladan za rižot.

Sljedeće jutro uputili smo se u berbu. Što nije problem jer nigdje toliko motra kao u uvali našeg djetinjstva, da parafraziramo pjesnika.

Ubrali smo jednu šačicu. Samo za probat. Usput smo raspravljali kako se deklinira “motar“. Je li genitiv kao “Petar/Petra” i onda “motar/motra“ ili prema “kipar/kipara“ i onda “motar/motara”. Zaključili smo da je ipak “motar/motra". Nažalost, u jedinom rječniku koji nam je bi dostupan, Hrvatskom jezičnom portalu, motra/motara nema. Nema ga ni u rječniku Hrvatskog pravopisa. Ni med cvetjem ni pravice...

Samo smo znali da se motar prvo malo obari. To smo i učinili. I svarili malo povrtnog temeljca za rižot. Sve iz vrtla, naravno, ništa iz butige.

A onda smo činili sve kako se čini inače rižot: šufigali smo kapulu, malo šufigali rizi na njon, dodali malo domaćega bilega vina i počeli pomalo dodavat temeljac i motar. I mišali, mišali, mišali.

I dok smo mišali pričali smo kako smo ga jili samo ukiseljenega, ali kako nam je časna Silverija pričala da su oni za vrime rata varili motar kako zeje (za neupućene: to je samo slešano kao blitva i začinjeno s uljem, ako su ga imali uopće). A mater nan je rekla kako bi se bili išli kupat u Istrugu i onda bi ga pokojna baba nabrala puno. A što je s njim činila, pitali smo. Bila bi ga svarila za gudine, da i njima bude malo promine. Hm.

Evo na kraju rezultata. Zaključak je da ni loše, motar nema uopće gorčine i izgubi slanost. I lipo izgleda na pijatu. Dobro je i kad se nagrata malo parmezana po njemu. Ali ni nije ništo što bi jili svaki dan. To je više delicija, kako lumpari i ježine. I ukiseljeni motar.

Dok smo pripremali ovi post doznali smo da se motar na latinski zove Crithmum maritimum i da ne reste samo po našon mrkenti. Na primjer, uobičajen je i po Engleskoj di ga isto i jidu i kiselu. Zovu ga samphire, rock samphire ili sea fennel.
Čak ga i Shakespeare spominje u Kralju Learu:
“Half-way down, Hangs one that gathers samphire; dreadful trade“.

I na kraju spomenimo da smo rižot za stolom sljubili s odličnim domaćim crnim i domaćim bilim. Dakle, delicija samo takva, dobar tek!

Još puno putešestvija i dobre i lude spize na blogu golly&bossy!