Početkom davnih osamdesetih, uvođenje desetogodišnjeg Purgerčića u tajne dalmatinske kuhinje, ako izuzmemo pizzu i pašticadu – nije nimalo lako. Moja je korčulanska baka to uspjela gavunima. Prvo sam se sam izmorio piciginom i vaterpolom, onda ona kopanjem i skupljanjem badema, da bi mi onako polumrtvom od gladi i umora, umjesto očekivanih hrenovaka ili barem mesnog doručka, u tanjur stavila šaku u brašnu namočenih i kratko prženih Atherina Hepsetus Linnaeus, odnosno na korčulanskom – gavuna.
„No, kaj je to, baka, ja sam gladan.“
„Znam da si gladan, i zato ćeš izist ovo.“
„Nema šanse!“
Svi koji poznaju moju baku shvatit će da sam vrlo brzo pojeo, u dječjim suznim razmaženim očiima - odvratne savinute tvorevine koje su mirisale, oprosti bože, po ribi. I tako se rodila ljubav, lagana gorčina, slanoća, nježnost i jednostavnost uveli su me u obožavanje uglavnom sve vrste ribe, osim možda bugve, ali o tom nekom drugom prilikom. A kako i iznad gavuna postoji The Gavun, uputila me cijenjena kolegica iz udruge Taste of Croatia, Morana Zibar, upravo ona zla mudra glavica koju gledate u Potjeri.
„Dok nisi probao čokalice u Skradinu, ne znaš što su gavuni!“
„Kaj god!“
Rekoh, i odoh u Bonacu, nagrađivan restoran dvije minute uzbrdo od skradinske marine, u tom divnom mjestu s najdužim "R" na svijetu... Skeptičan kao i uvijek saslušao sam vlasnika koji se hvalio da sam lovi ribu, pa mu meni varira od sezone. Ali, srećom po njega i Moranu, rekao je da čokalica – ima. Pitao me jesam li ih ikad probao, čuo moje ne, i tajanstveno se nasmijao. Petnaestak minuta kasnije, sa stola me gledala nevelika šačica slatkih malih gavuna, misli se vratile u Velu Luku osamdesetih, brčkanje, tablić i malu Marie Hellenne koja me nikad nije tangirala.
Zagrizao sam i osjetio novu dimenziju... Dakle, čokalice su gavuni iz boćate vode, koji se hrane u Prokljanskom jezeru i imaju dodatno dobar okus, kao da su punjeni blitvom, špinatom, nečim zelenim. Ma kao one alge iz miso juhe! To je... to je nadnaravno.
Vodim bitku s ljepšom polovicom, kažem joj da ne jede čokalice nego da se čuva za jegulje, i pohotno tamanim ovaj skradinski sushi, najbolju prženu riblju salatu čovječanstva. Pojele su se i pašta frutti di mare (70 kuna), i krčke jegulje (bižot), 120 kuna, ali vrijede, masne, sočne, drukčije... Za kraj, skradinska torta, vjerojatno divna, ali tko bi obraćao pažnju na nešto slatko nakon onakvog poljupca Male Sirene, Nemovog nećaka, Moby Dickove mlađi...
Skradin je valjda najturističkije mjesto na obali, možda su i drugdje čokalice isto tako dobre, možda i bolje, ali ne želimo mijenjati ovaj doživljaj. Sitna riba, krupan doživljaj. Volite li prženu ribu, mislimo da smo skradinskoj Bonaci našli njezin maksimum. Ovo morate probati, tako nam čokalica!
