Triput sam bio u Turskoj, najeo se višekratno vrelih janjećih kebapa od pravog mesa, a ne stiješnjenih mesnih doručaka na kraju Taksima, proždirao kofte (ćevape s rupom) u Erzurumu na prvenstvu Europe u curlingu, uvijek tamanio turske specijalitete od Turaka u Njemačkoj. Kad Švabe ne rade pred zoru...
I stvarno cijenim njihovu kuhinju, iako sam najbolje dosad jeo u trokutu jug Srbije – Makedonija – Bugarska. No, ulaskom u Lokmu na kraju Tkalče (59 a), slatki mali lokalčić s naslikanim Istanbulom i šalom Galatasaraya na vidljivome mjestu, jednostavno sam se odmah osjećao ugodno.
Mladi gazda, Ali Ihsan Tanindi u Hrvatsku je došao pred četiri godine, riješen da nastavi obiteljsku tradiciju, u kojoj prednjači njegova teta, vlasnica tri restorana u Istanbulu, uz čije je skute naučio sve što zna o spremanju turskih specijaliteta. Ali razumije Hrvatski, ali još se uvijek više pouzdaje u Engleski, nasmijan je i dobre volje sve dok mu ne spomenete hrvatsku birokraciju i papirologiju. Srećom po sve nas, konačno je uspio, i danas možemo jesti sve od predjela, preko glavnih jela, klope to go, kolača, i nezaobilazne turske kave. S kojom smo i počeli istraživanje.
Ubojita, močvarasta kava uvezena iz Turske jaka je poput forhenda Serene Williams, a poslužuje se uz vodu i rahatlokum, ili limunadu s mentom. A tu je i ayran, tradicionalni turski jogurt razblažen vodom, u koju još idu i sol i (opet) menta. Koliko je kava genijalna, toliko sam se i treći put u životu naglo otrijeznio kombinacijom jogurta i peperminta.
Ali me gleda i kaže – to čuvaj za ljutu adanu, nema žgaravice ni ikakvih problema, ayran liječi sve! No, do ljutog miješanog mesa bio je dug i ugodan put. Kako Lokma u ponudi ima dvadesetak jela, sva moraju biti svježa i rade se na licu mjesta – užitak je gledati kuhare i konobare kako trčkaraju pred tobom (nema pregrada ni stakla), te kako jela dolaze brzo na stol. Prvo što stavljam u usta (a nemam pojma što je) je Mercimek Kofte, sirovi valjak od leće i bulgura, djelomično mljevene pšenice, umotan u list zelene salate, zbog publiciteta prozvan - Hurem Kofte.
Ljut, živ, prekrasan, potpisujem da bih mogao biti vegan puni tjedan! Dodatak nemesnom dijelu su cigara bureci s feta sirom i peršinom te krumpirom. Mala penkala savršeno hrskavog tijesta previše podsjeća na domaće bureke, dok je demfani krumpir totalno drukčiji od ribanih ili rezanih krumpiruša. Naš glas za krumpir!
Konačno dolazi red i na meso, za početak turska prilagođena verzija ćevapa, ali u obliku faširanca - Istanbul Kofte.
Ukusno, ali su mravlje sitni ražnjići od janjećeg buta – Sultan cop shish – puno dotjeraniji, vjerojatno zbog marinade. Dakle, šteta što su tako sitni jer su zlata vrijedni, eto, mekećem od užitka...
Ali onda slijedi play of the day, savršeno pikantna, sočna i razvratno dobra piletina sa štapića, ali bez štapića - Tavuk shish. Neprikosnoveno najbolja piletina u gradu, jedino je blizu Tvornica Pljeskavica Kosta, ali on batak mota u janjeću maramicu, tako da...
Dakle, toliko dobro da je Adana bulgur, ljuto mljeveno meso u obliku šiša došlo tek na drugo mjesto. Janjetina i junetina okupane u biber šalši, čiji recept zna samo Ali...
Salata je tanko narezana, jako slana, riža tvrda, al dente, bulgur sam zamijenio ričetom, u ponudi ima i Velebita, ali nažalost nema turskog piva ni Rakija... Za desert pokušavamo pojesti Irmik Helvu, griz s pinjolima, cimetom i sladoledom, ali piletina ostaje još dugo u mozgu... Inače, nije svaki kebap doner, doner, naime znači – okretanje.
U turskom se restoranu jede polako i dugo, tradicija je da obitelj bude na okupu i uživa u zajedničkim trenucima. Gazda planira veći restoran, ali za sada ide i s ovim, a vi mu svakako dajte priliku, čisto da vidite kakva je razlika između hrvatskog i originalnog kebapa. Jer vaš želudac to zaslužuje! I slobodno javite na www.punkufer.hr kako vam je bila dobra piletina, mi smo se zaljubili!
Facebook: Lokma
Tkalčićeva 59 a, Zagreb
