Odlučite li kasno navečer pojesti nešto osim kebaba, bureka ili burgera u Madridu ili Berlinu nećete ostati gladni. No u Zagrebu je pothvat pronaći i mirni kafić, iz kojeg vas neće istjerati kada zakoračite unutra nakon deset. Svjestan činjenice da Zagreb u noćnim satima nije prijatelj ljudi koji traže finu hranu i dobru glazbu uz koju se da pričati, restoran Sopal u Teslinoj pružio je glavnome gradu koncept koji mu je nedostajao – fun dining.
Priča o Sopalu krenula je hrabro, još u vrijeme pandemije, koja je brojnim ugostiteljima bila prevelik zalogaj. U pepelu restoranskih epiloga rodila se odlična gurmanska priča sa chefom Markom Turkovićem u glavnoj ulozi: nepretenciozno mjesto za druženje u kasne sate uz dobro vino i uzbudljiva jela za dijeljenje. Novu energiju Sopalu udahnula je chefica Katarina Vrenc koja je nastavila kuhati mikrosezonski i lokalno, a Marko Turković je krenuo u neke nove projekte. Kroz igru različitim kulinarskim tehnikama, koje pretežno uključuju otvorenu vatru, nastaju jela uz koja se ne treba pretjerano vezati jer kada im dosade, u Sopalu jednostavno promijene jelovnik i navuku vas na nešto novo.
Kako smo čuli i pročitali puno lijepih stvari o Sopalu, otišli smo provjeriti što se to tamo kuha ovih dana. Simpatičan interijer već je bio poprilično pun u petak popodne. Osim pokojeg stola, ostalo je i nekoliko mjesta slobodno u prvom redu do vatre, za šankom na kojem pozornost privlače staklenke koje bi se fino uklopile u kakav kulinarski laboratorij. Uskoro smo i doznali za Sopalov koncept malih jela za dijeljenje uz koju čašu - ili bocu vina, ovisno o kapacitetima. Želite li doznati što je na minimalističkom jelovniku, trebat ćete provesti neko vrijeme u prijateljskom ćaskanju s konobarom, što i je jedna od Sopalovih čari koja doprinosi osjećaju dobrodošlice.
Bacite li pogled na meni, vidjet ćete osam jela i jedan desert čije se cijene kreću od sedam do 24 eura. Šturo spisane kombinacije namirnica bude znatiželju i raspiruju maštu: ajvar, pesto i mundo grah, zatim pagar s fažolom i kombu algom ili srdele s majonezom i sirom Kumparička zvuče poput kakve progresivne slagalice. Jedno od zanimljivijih jela je i pašta od semoline i 40 žumanjaka, teksturom između žganaca i noklica, s kremastim umakom na bazi rajčice i inćuna.
Nevjerojatan koncept: Bili smo u najboljem restoranu na svijetu i tri sata uživali u meniju od 16 sljedova
Kako su nam objasnili, dagnje ili mušule su jedino jelo koje ne mijenjaju na sezonskom meniju, a čar im daje poseban temeljac od palamide u koji se dodaje umak od češnjaka i inćuna, stvoren za toćanje domaće, hrskave sourdough focaccie. Zaronili smo u okuse mora iz zdjelice na dnu koje je gusti umak prepun umamija čekao da ga bespoštedno pokupi reš pečena pogača i trgali je na komadiće da traje dulje. Svirala je Azra dok smo se teleportirali aromama na neku nepostojeću lokaciju između Jadrana i Azije i potvrdili kako je hrana u Sopalu stvorena za vino – i to ne bilo kakvo.
Boce na policama restorana, poput kakve posvete ili oltara biodinamičkim etiketama i prirodnim vinima koja se maceriraju sve dok ne poprime ekscentrične tonove, prozor su u svijet domaćih i stranih etiketa. A i ako škicnete na vinsku listu imat ćete što za čitati. Kako kaže konobar, imaju nešto manje od 200 etiketa, ali jedino je Rizman za klasičare.
Nas je privukla Baba Manda iz šibenskog zaleđa vinara Petra Cote, prirodno vino koje spaja debit i maraštinu iz organskog uzgoja. Gutljaj po gutljaj, složili smo se da pruža još više slasti umaku koji bi bez vina mnogima bio i previše slan. I kućno vino, pošip Morlak dovoljno je moćan da se nađe u društvu crvenog komada mesa – jer što je žar bez vratine.
Vratina se reže na tanke ploške i omata oko štapića za ražnjiće kako bi se dobila inačica japanskih ražnjića – yakitorija. Tijekom pečenja, meso se premazuje tareom, umakom na bazi soja sosa, a potom se poslužuje s jim jaewom, tajlandskom verzijom chimichurrija s tanko sjeckanom ljutikom, češnjakom i zelenom jabukom s malo chillija. Na tanjur dolazi sa sotiranim mahunama i miso umakom. Najzabavnija vratina koju smo probali je za svaku preporuku: sočna je i miriše na dim, a društvo ostalih sastojaka joj daje slatkoću, svježinu, hrskavost, kremoznost i okuse koji traju i traju. Pa traže gutljaj vina. I tako ispočetka.
I oni koji nisu zaljubljenici u vučeno meso ne bi trebali imati ništa protiv Sopalovog osso bucca. Iza imena jela je junetina koja je provela preko osam sati na laganoj temperaturi da bi se mogla razdvajati vilicom i potom poslužiti na malim tortiljama od bijele palente s kremom od kukuruza šećerca, uz ukiseljeni luk i korijander. Sočno meso, predivno kremastu i nježnu kremu te dovoljno kiseline da podigne okuse, tortilje su nažalost samo pokvarile. Pretvrde, nedovoljno hrskave, predebele i teksture koja samo smeta nisu zablistale. Nije im bio dan.
Da nam je ostalo mjesta, bilo bi i istarske supe za desert. Dobro je zazvučala kombinacija reduciranog terana sa klinčićima, fritula, kreme od badema i kreme od crnog fermentiranog češnjaka. Da zatvorite oči, i stavite zalogaj u usta, imali biste osjećaj kao da jedete čokoladu, rekao nam je konobar. Nešto treba ostaviti za drugi put. Sve u svemu, lijepo izbalansirana anarhija kojom je Sopal oživio gurmansku ponudu Zagreba dobar je razlog za repete.
Izletište pokraj Samobora: Mjesto za domaći ručak na kojem ponuda ne slijedi ljepotu pogleda
