Galerija
Vijugavim cestama kroz predivnu prirodu, na desetak minuta od Samobora doći ćete do obiteljskog izletišta koje godinama priprema domaću hranu i toči domaće vino te časti goste savršenim pogledom s terase na okolne brežuljke, Okić-grad i Galgovo, u koji bi se za sunčanih dana moglo gledati satima. Seosko obiteljsko gospodarstvo Kuzmanović – Slavagora godinama je imalo kultni status među šmekerima koji su ondje mastili brke pohanom piletinom i punjenim lungićem te na sva usta hvalili juhu od gljiva.
Odlučite li, kao i mi, slijediti usmenu predaju koja se prenosi s koljena na koljeno i na svoje se oči uvjeriti kako izgleda ta gastronomska razglednica, prethodno nazovite i rezervirajte jer biste inače mogli ostati gladni.
Dobili smo termin od 12 do 14:30, a kako bismo se od stola udaljili na vrijeme, dočekala nas je zalijepljena ceduljica na kojoj je bilo napisano da u 14:30 dolaze novi gosti. Sve jasno. Izletište radi samo vikendom, subotom od 12 do 18 sati, a nedjeljom do 20 sati. Kartice vam neće trebati jer ih ne primaju pa ponesite gotovinu.
Na odredište smo stigli štreberski, nekoliko minuta nakon podneva i na velikoj terasi bio je zauzet tek jedan stol. Kako naš nije bio u prvom redu do pogleda za pamćenje, iskušali smo sreću i priupitali možemo li se prebaciti. Na to smo dobili jasno i glasno: "Imate i tu pogled, sve vam se vidi." Poslušno smo sjeli, bacili se na proučavanje jelovnika i za koji trenutak shvatili kako smo mi još i dobro prošli.
"Ne ovaj stol. Zadnji stol. Piše ti na stolu", povikao je konobar s drugog kraja terase na obitelj s djetetom koja je doista i sjela za zadnji stol na terasi, ali nije znala da se taj dio obiteljskog gospodarstva Kuzmanović – Slavagora ondje naziva – balkon, jer je na izbočenom dijelu. Ispričali su se i prebacili. Ako se vrate, znat će za drugi put. A i ostatak gostiju s terase naučio je nešto novo.
U svakom slučaju, kod Kuzme znaš da je domaćin gazda, a gosti dođu i odu. Nakon početne greške napravili smo još jednu i pitali koliko su im velike porcije. Domaćin nam je glatko odgovorio:
"Gospon, kak' da ja znam koliko vi možete pojesti?!" Kako bi i znao, pa nije baba Vanga, ali ponadali smo se da će nam pomoći u odluci. Budući da smo i mi i on jedva čekali da se udalji od stola, brže-bolje smo naručili glasovitu juhu od gljiva, kao i jednu bistru.
Čekajući hranu, bacili smo pogled na internetske recenzije i tekstove o restoranu i naišli na rečenicu domaćina: "Svoje goste ne tretiramo kao goste u restoranu, već kao obiteljske prijatelje" i nasmijali se, ali svidjela nam se činjenica da Kuzmanovići sve što mogu rade sami.
Konfekcije gotovo da nema – umjesto kole i piva piju se domaći sok od bazge i limunada, domaće vino, kao i rakije (travarica, viljamovka, višnja, malina, borovnica). Na meniju ćete naći i sir i vrhnje (5 eura), štrukle i štrudle (4 eura), domaće knedle (4 eura), kao i palačinke (4 eura).
Specijaliteti kuće su lungić punjen slaninom i sirom s umakom od vrganja (13 eura) i pohana piletina (11 eura), a odabrati možete i samoborski odrezak (11 eura), teleću koljenicu po narudžbi (27 eura), patku (11 eura) i druga jela.
Glasovita juha od gljiva (5,50 eura) fino je zamirisala, a u njoj se inače nađu primjerci koje Kuzmanovići sami beru – vrganji, lisičarke, trubice, šampinjoni. Za tu smo cijenu očekivali nešto više, ali treba se valjda naviknuti na inflaciju.
Bistru juhu s domaćim rezancima (4 eura) pripremaju pak tako da bude jako blaga, vjerojatno je bila ukusnija prije nego što su joj odlučili doliti vode. Brzo nakon juhe stigao je i lungić, koji nije baš bio mekan kao duša, ali je zato imao jako finu aromu po dimu zahvaljujući domaćoj slanini kojom je punjen. Umak od gljiva kojim je preliven bio bi bolji da nije u njemu toliko brašna.
Domaći štih može se okusiti i kad je riječ o piletini. Taman pečeno, ukusno, domaće pileće meso stiglo je u omotaču koji se poprilično napio ulja, a ispod njega je goste koji guštaju u masnijoj i zasitnoj hrani čekala je i kožica. Uz meso su stigli i dugo kuhani, mekani mlinci. Za desert ovaj put nije bilo mjesta, ali knedli koje smo vidjeli u prolazu lijepo su izgledali. Kad se sve zbroji i oduzme, omjer cijene i kvalitete nećemo hvaliti, ali ćemo još dugo pričati o pogledu s terase za pamćenje i nasmijati se s vremena na vrijeme domaćinovu šerifskom pristupu.
Pizzerija kakvu nećete naći nigdje drugdje u Hrvatskoj: Posveta talijanskoj kuhinji i ocu znanstvene fantastike
