Zaljubljenik u prirodu, planinar i alpinist Dejan Đuran priprema se na biciklističku avanturu koja će mnogima poslužiti kao motivacija i podsjetnik da svatko od nas u sebi krije ogromnu snagu. Nakon što mu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest Dejan Đuran morao je odustati od svojeg nauma da prehoda rutu „Via Adriatica“, prvu long distance trail stazu od Kamenjaka do Prevlake koja spaja nestvarno lijepe dijelove Hrvatske. Umjesto pješice, Dejan je odlučio električnim biciklom krenuti Via Adriatica Bike trasom, biciklističkom verzijom Via Adriatice u travnju.

Kao pratnja na ruti izmjenjivat će se njegova partnerica Ana i sin Luka, a njihovo putovanje moći ćemo pratiti na stranici Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući. Planirani početak Dejanove vožnje je 11.04., na Međunarodni dan oboljelih od Parkinsonove bolesti, a ne sumnjamo da će ovaj projekt velikog srca motivirati mnoge te potaknuti što više ljudi da se upozna s Parkinsonovom bolešću.
Povodom projekta Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući porazgovarali smo s Dejanom kako bismo doznali nešto više o njemu i samom projektu.

Poželite li pomoći, osim podrškom na društvenim mrežama to možete učiniti i sponzoriranjem drona, gopro-a ili fotoaparata kako bi Dejan i njegova ekipa kvalitetnim sadržajem mogli što lakše približiti ovu priču.

„Rođen sam u Zagrebu gdje sam i odrastao, no zapravo živim na relaciji Zagreb-Rijeka. Uz Rijeku me veže supruga koja radi u Rijeci u osnovnoj školi. Uz Zagreb nas s druge strane vežu djeca, roditelji i stara klet koju uređujemo. Svoj radni vijek posvetio sam obiteljskoj tvrtki specijaliziranoj za poslove u građevini. Cijeli život proveo sam aktivno, što poslom što u slobodno vrijeme – planinareći, penjući se po stijenama, biciklirajući po brdima. Sve je krenulo zapravo onog trenutka kada je u obitelj stigao i prvi pas, smeđa labradorica Luna – ona je glavni krivac za moju ovisnost o prirodi. Svakodnevne lagane šetnje po Medvednici uskoro su postale prave i ozbiljne planinarske ture po Velebitu i Alpama.

Dejan Đuran - 4 Dejan Đuran - 4 (Foto: Dejan Đuran)

U međuvremenu sam upoznao i svoju suprugu, također aktivnu ljubiteljicu planina, a ubrzo je i Luna dobila društvo, švicarsku ovčarku Ashu. Naša četveročlana ekipica svaki je slobodan trenutak provodila negdje u brdima. Zbog njih smo većinom planinarili, a manje penjali ili vozili bicikle. A hodati ili penjati se ili pak voziti bicikl tamo negdje vani - e to je bilo to.

Teško mi je izdvojiti i jednu turu posebno. Mi smo uvijek običavali ići na nova mjesta, novim putevima. To je i bio razlog zašto smo svojevremeno pokrenuli Facebook stranicu Planinarenje s psima koja danas broji 12 500 članova – činilo nam se šteta sve ono što smo prošli zadržati za sebe kada je svaka staza imala toliko potencijala i za druge aktivne vlasnike pasa. Uz to, ponestajalo nam je ideja za vlastite ture“, priča nam Dejan kojeg smo pitali i može li nam izdvojiti neke planinarske ili alpinističke rute u kojima je osobito uživao.

„Mogao bih recimo izdvojiti Cjajnik, njega se zaista uvijek rado sjetim. Vraćali smo se iz Nizozemske u kojoj smo bili u posjetu mom bratu. Nakon cjelodnevne vožnje, jer išli smo vlastitim autom, na pola puta do doma odspavali smo sat dva, koliko se spavati moglo smrzavajući se skvrčeni u autu i u ranu zoru krenuli na jednu od težih ferata, na greben Košute. Bila je to prilika koja se ne propušta, ne nađete se svaki dan negdje usput tako atraktivne ture. Tura je trajala cijeli dan, teglili smo prevelike ruksake, bili smo promrzli i neispavani i priznajem da je pamtim kao težu, ali nezaboravnu“.

Dejan Đuran - 5 Dejan Đuran - 5 (Foto: Dejan Đuran)

Otkako je doznao za ideju trail staze „Via Adriatica“, Dejan si je zacrtao da će je proći, a sudjelovao je i njezinoj realizaciji.

„Od trenutka kada je Srećko Vukov, idejni začetnik i ambasador Via Adriatice, osmislio i realizirao trail stazu, znao sam da ću je proći. Takva staza kod hodača ne pomiče samo vaše granice, ona je tu i da vas uči životu. Sama ideja je briljantna, povezati pješačkom stazom dužine 1100 kilometara jadransko podneblje. Pomislite samo, hodate prateći obalnu liniju, sa planinskih vrhova gledate najljepše more sa tisuće otoka, otočića i hridi koje Jadran grli i tako preko 1000 kilometara. Ma gdje toga još ima? Srećko, komunikativan i proaktivan kakav je, ubrzo je dobio podršku u trasiranju staze sa svih strana, i u fizičkom i u svakom drugom obliku. Ja sam uskočio na području riječkog zaleđa, pomažući u transportu kod ucrtavanja staze“.

Nakon što je otkrio da boluje od Parkisonove bolesti Dejanu se život preokrenuo, ali nije htio gubiti vrijeme na očajavanje.

„Parkinson vam je prava samozatajna bolest. Radi se zapravo o degenerativnim promjenama u dijelu mozga zaduženom za proizvodnju dopamina – kemijske tvari koja omogućava normalno kretanje. Vi izgledate svima drugima normalno, no vaši mišići su ukočeni, kada pokrenete ruke imate tremor, a pokreti su vam kao u usporenom filmu. Onaj tko ne zna, neće primijetiti. Naravno, govorim o lakšim stadijima bolesti. Osim ovih primarnih simptoma, javlja se i niz sekundarnih. Ja nisam više baš mlad, moji sinovi su mladi. Prije pet godina pojavili su mi se prvi simptomi u obliku grčeva u nogama, ukočenosti mišića i tremor. Nisam im pridavao veliku pažnju, jer svi starimo, zar ne? No simptomi su se ubrzano pogoršavali. Uskoro više nisam bio u stanju potpisati se. Tri godine sam tražio dijagnozu, obišao sam sve moguće državne i privatne specijaliste – nitko mi nije znao reći u čemu je problem, nitko mi nije ponudio zadovoljavajuće rješenje. Sve dok nisam završio kod neurologa, koji me poslao na DATscan pretragu. I voilà, to je bilo to. Parkinsonova bolest. Neizlječiva i progresivna.

U trenutku kada shvatite da vam se život okreće naopačke, shvatite i neke druge stvari. One koje uobičavamo zanemariti – život je ovdje i sada, ne postoji sutra. Tako je bilo i sa mnom. Nisam želio gubiti vrijeme na žaljenje, na očajavanje. Ne mogu više hodati, ne mogu više raditi svoj posao, ne mogu se ni potpisati kemijskom olovkom no to ne znači da je moj život gotov. Ne kažu badava da kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Ideja da prođem stazu Via Adriatice biciklom umjesto pješke desila se postupno. Najradije bih rekao, ne drži se grčevito za ono što te mori nego pogledaj oko sebe i možda ugledaš nešto lijepo. Tako je i bilo.

Via Adriatica - 19 Via Adriatica - 19 (Foto: Srećko Vukov)

Budući da poznajem Hrvoja Jurića, koji je trasirao biciklističku inačicu Via Adriatica traila, nekoliko smo puta razgovarali i pretresali njegove avanture. Jednom prilikom ponudio mi je da probam voziti njegov električni bicikl. I to je bila ideja koja se začahurila u mozgu i iz koje je napokon rođen projekt Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući. Ne mogu dugo hodati, ali možda mogu voziti bicikl. Našao sam se sa Srećkom Vukovom i iznio mu svoju ideju. Ostalo je legenda. Srećko me spojio sa Martinom Drezgom, vlasnicom tvrtke Pile i vile, koja je čim je čula za projekt potvrdila da će nas opskrbiti biciklima i svime što je potrebno za prolazak staze za mene i moju pratnju. I evo nas tu gdje jesmo, na početku ostvarenja snova. Jer za snove nikad nije kasno 😉“.

Stranicu koja prati ideju projekta Živjeti s Parkinsonom Dejan je pokrenuo s ciljem promocije kretanja, ovdje i sada – a trenutno je to na biciklu.

„Kada sam saznao za svoju dijagnozu i počeo se upoznavati sa samom bolešću, ostao sam zapanjen time koliko se zapravo malo govori i malo zna o Parkinsonovoj bolesti. Mi jesmo mala nacija i svake nas godine sve manje ima, ali istovremeno imamo oko 15 000 oboljelih od Parkinsonove bolesti. I jedan je dovoljan da se o tome priča. Bolest je neizlječiva i progresivna, a jedini način da se uspori njena progresivnost je stalna fizička aktivnost. Udruge poput Parkinson i mi i Buđenje skrbe najbolje što mogu za oboljele od Parkinsona no neka stalno aktivna samoodrživa zajednica oboljelih zapravo nikad nije zaživjela. Vani postoje biciklističke zajednice osoba oboljelih od Parkinsona. Ljudi rokaju po dionicama kojih bi se i zdravi ljudi posramili. Želja mi je na takve stvari utjecati. Fizička aktivnost potrebna je svima, kako za prevenciju psihofizičkog zdravlja tako i za usporavanje progresivnosti bolesti. Na stranici Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući moći ćete pratiti ovu ideju, moje pripreme i sam prelazak staze ali i sudjelovati u svim aktivnostima i planiranjima koje će se dešavati. Već sada razrađujemo slijedeći projekt. Želja mi je da potaknemo proaktivno i senzibilno društvo, kakvo u srcu i jesmo, da se pokrenemo“.

Via Adriatica - 22 Via Adriatica - 22 (Foto: Srećko Vukov)

Pitali smo Dejana neka nam ispriča više o planu prelaska Via Adriatica Bike trase.

„Plan je krenuti sa rta Oštro 11.4.2022. na Dan Parkinsonove bolesti. Sa mnom stazu vozi kao pratnja moj stariji sin Luka. On je student kemijskog inženjerstva i stjecajem okolnosti može si priuštiti izbivanje od mjesec dana. Stazu planiramo proći kroz mjesec dana odnosno završiti početkom svibnja na Kamenjaku u Istri.

Sa Hrvojem Jurićem sam isplanirao okvirne dionice koje će biti podložne promjenama ovisno o faktorima koji nas mogu ubrzati (poput povoljnijih vremenskih prilika) ili usporiti (poput moje bolesti). Sa nama će krenuti ekipa iz tvrtke Pile i vile, već planove kuju i ekipa iz Aktiv nature koji su trasirali pješačku stazu Via Adriatice, javili su nam se i pojedinci željni se priključiti dijelom ili čak cijelim putem. Nastojat ćemo potaknuti i pridruživanje svih zainteresiranih na pojedinim dionicama, jer to je cilj – kretanje, odmah i sada.

Sa mnom u cijeloj ovoj priči i stoji moja supruga i to kao logistička podrška cjelokupnom projektu. Nas dvoje se nadopunjujemo sa idejama iz kojih se rađa cijela priča. No ovaj projekt ne bi bio moguć bez puno ljudi, prije svega Martine Drezge, vlasnice tvrtke Pile i Vile koja nam je ustupila bicikle i kompletnu opremu za prolazak staze, Hrvoja Jurića koji je ucrtao stazu i isplanirao dionice sa mnom, idejnog pokretača staze Via Adriatice Srećka Vukova koji nesebično širi glas o projektu. Svu potrebnu opremu za realizaciju projekta pribavila nam je tvrtka Pile i vile. Bili bismo super zahvalni kad bismo uspjeli još nabaviti dron, gopro i neki sitni ali dinamitni fotoaparat da medijsku kvalitetu podignemo na višu razinu od one koju će napraviti naši prastari mobiteli :).“.

Via Adriatica - 21 Via Adriatica - 21 (Foto: Srećko Vukov)

Izazovi s kojima će se Dejan suočiti na ruti bit će itekako zahtjevni.

„Bit će teško. Bilo bi teško i da sam zdrav. Možda 50 km dnevno na biciklu ne izgleda puno, no radi se o mjesec dana neprekidne vožnje sa 19 000 uspona i u promjenjivim vremenskim prilikama koje prate ovo doba godine i relativnu visinu od 1726 metara. Pripremam se svakodnevno, a u pripremama mi savjetima i planom treninga pomaže Luka Marinić. Bit će teško, ali neće biti neizvedivo. Prilagodit ćemo ono što ćemo morati, ako treba uzeti neplanirani dan odmora, stisnuti zube i krenuti dalje dok ne dođemo do planiranog cilja. Tijelo je motor, mozak je benzin“

Putovanje i cijeli projekt možete pratiti na Facebook stranici Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući. Za one koji preferiraju Instagram ili Twitter, aktivni su i tamo.

„Imat ćemo i mrežnu stranicu koju trenutno izrađuje Slobodna domena. Veselimo se svakom istomišljeniku koji će nam se pridružiti u našim aktivnostima i svakoj podršci koju možemo dobiti. Sponzori su uvijek dobro došli.“, priča nam Dejan koji već planira i slijedeći projekt, s istim ciljem, ali malo drugačijom izvedbom. Njime neće obuhvatiti samo Hrvatsku već i Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.

Na pitanje što bi poručio osobama koje boluju od Parkinsona, ili neke druge bolesti koja im se isprepriječila na putu do snova, ciljeva Dejan poručuje kratko i jasno:

Krenite, sada i odmah! Ne postoji sutra, samo danas. Život nema reprizu.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju