Galerija
U moru svakakvog sadržaja na društvenim mrežama, ako pratite teme o putovanjima, aktivnostima na otvorenom, bicikliranju ili simpatičnim projektima i avanturama, možda vam iskoči i ova zanimljiva objava: "BK Pedalinac oganizira putovanje biciklima na 33. Olimpijske igre u Pariz ovog ljeta. Ruta će biti dugačka oko 2100 kilometara, putovanje će trajati 3 tjedna, predviđeni start je 5.7.2024. iz Zagreba, a planirani dolazak u Pariz je dan prije otvorenja Olimpijskih igara 26.7.2024. Svi zaineresirani mogu se javiti…" i internetska adresa na koju možete kliknuti.
Zaintrigirani time, razgovarali smo s jednim od osnivača BK Pedalinac, Mladenom Gaćešom, nezaobilaznom figurom zagrebačke biciklističke scene. Ovaj simpatični "dečko s Trešnjevke" glavni je krivac za olimpijska "projekt-putovanja", kako ih naziva, koja na lijep način promoviraju Hrvatsku, žive olimpijski duh i donose pravu avanturu i onima koji ih samo prate preko ekrana.
Bicikl klub koji okuplja nebicikliste
Ovogodišnje putovanje biciklima na Olimpijske igre četvrto je koje organizira BK Pedalinac. Prvo je bilo četveromjesečno transkontinentalno pedaliranje u Peking 2008. godine, a 11808 kilometara dugu turu odvozili su Mladen Gaćeša i Marko Mitić. Iz potrebe, to jest zbog lakše organizacije putovanja u Peking je i nastala udruga Biciklistički klub Pedalinac. Osnovali su je 2007. godine Marko Mitić, Saša Drach i Mladen Gaćeša.
"Prvo putovanje Pedalinaca pratio je veliki broj ljudi te su nas nakon završetka projekta kontaktirali pojedinci koji su željeli postati članovi udruge i zapravo tada je udruga dobila pravi smisao. Iz spomenutog članstva, u proteklim godinama regrutirali su se oni koji su bili dio novih projekata", govori nam naš sugovornik i objašnjava kako je klub preimenovan iz "biciklističkog" u današnji - "bicikl klub".
"U početku je klub imao naziv "biciklistički", a to je ustvari bila prevara. Naime, članovi naše udruge nemaju nikakve veze s biciklizmom. Biciklizam je ozbiljan sport i iskreno, nitko od nas se i nije bavio biciklizmom, a da ne spominjem da nitko i ne izgleda kao biciklist. Kada su nas počeli zvati roditelji djece koja su željela trenirati biciklizam, shvatili smo da moramo mijenjati ime udruzi, jer mi o biciklizmu ne znamo gotovo ništa", smijući se skromno zaključuje Mladen. A nas je zanimalo kako je sve počelo i kako se navukao na dva kotača.
Od Trešnjevke do Pekinga
"Bicikl vozim cijeli život i zapravo teško je reći kada sam se prvi puta provozao. Svakako to je bila neka kvartovska vožnja, trešnjevačkim ulicama. A ako se kao prvo putovanje ne smatra "ilegalni bijeg" do sljemenske žičare, koja je za nas trešnjevačke klince u to vrijeme bila udaljena kao da je "s one strane kugle", onda je to svakako putovanje sredinom osamdesetih prema Rijeci i kasnije magistralom prema jugu koje i nije neka najoriginalnija priča, ali je nama "ekipi s kontinenta" odlazak na more uvijek bio inspiracija za neke nove doživljaje." A novi su se doživljaji nastavili redati u brojnim europskim gradovima i Mladenov je osobni biciklistički putopis postajao sve deblji, dalje je sve išlo nekako samo od sebe, ali, prisjeća se, dva događaja su ga inspirirala.
"Prvi je bio kada sam kao "backpacker" autostopirao ili možda čekao bus, negdje uzduž Jadranske magistrale, a pored mene je polako odgurujući se na nekom velikom romobilu prošao neki Čehoslovak (vijorila se zastavica povrh zadnjeg kotača). Ispratio sam ga pogledom i sam sebi rekao, ako može on na romobilu, zašto ja ne bih mogao na biciklu. Ideju je samo još više zapalila priča o Jimmyu, legendi trešnjevačke muzičke i inih scena, kako je navodno Ponijem otišao na more. Tada sam bio siguran, može li tip na romobilu, Jimmy na Poniju, onda moram moći i ja na svojoj "Favoritki", koja je za ta njihova prijevozna sredstva bila... Rolls Royce."
Za sve je kriva profesorica zemljopisa
Ideja odlaska na Olimpijske biciklom igre zapravo je "slijed ostvarivanja nekih želja iz rane mladosti", otkriva nam Mladen i kaže: "Moja profesorica zemljopisa u osnovnoj školi, profesorica Nada Lovrić, poigrala se mojom maštom pričajući o ljepotama i posebnostima Bajkalskog jezera, tako da sam oduvijek želio doći na to jezero. Kako je, eto, Peking dobio organizaciju Olimpijskih igara, Bajkal je "na putu", a bicikl je iz mnogo razloga moje osnovno prijevozno sredstvo, smatrao sam da imam dovoljno snage i volje pedalirati do Bajkala i nakon toga to, već tada veliko, putovanje začiniti nečim tako egzotičnim kao što su Mongolija i Kina."
Onda je 2012. godine uslijedilo putovanje u London, "okolna" tura od 3033 kilometara koju je sedamnaest članova kluba odvozilo za 32 dana. A onda 2014. godine - Soči, samo pedeset kilometara kraće putovanje, ali u ekstremnim zimskim uvjetima. "Krivac je bio Marko Mitić, moj stari kompa i suputnik za Peking, kada je jednom olako konstatirao kako mi još jedino na skijanje nismo otišli biciklima. To je bio dovoljno i eto dogodilo se", smije se Mladen. Njih dvojica i Tomislav Barbić putovali su 34 dana kroz Srbiju, Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu i stigli u Rusiju dan prije svečanog otvorenja Igara.
Putovanja na Olimpijske igre naravno ne mogu biti česta, pa su "u nedostatku" Olimpijskih igara Pedalinci krenuli i na neka druga sportska natjecanja. "Ustvari, izazivaju nas jer se odigravaju na egzotičnim mjestima", priznaje Mladen. Bili su na Prvim Europskim igrama u Azerbajdžanu, u Baku 2015., pa na trećim u poljskom Krakowu, a COVID im je nažalost pokvario veliki projekt isplaniran za 2020., odlazak na OI u Tokio. "Vrijeme smo ispunjavali nekim pedaliranjima i divnim preletom preko Alpa, kada smo dotaknuli mnoge prijevoje Dolomita, veliki Stelvio i neke lijepe Švicarske vrhove i spustil se u Zurich."
Kako se kroji Pedalinac-putovanje
Naravno, kako bi se pripremilo putovanje Pedalinaca treba ispuniti puno zahtjeva. "Mi smo nažalost uvijek u nekim rokovima" primjećuje Mladen. Kako svi rade, putovanja su ograničena na godišnje odmore. Ostalo određuje sama udaljenost do cilja, ruta koja se mora podijeliti na točan broj dana, smještaj na putu i naravno budžet. Ali Pedalincima baš ništa ne predstavlja problem: "Logistika se mora odraditi, to je odabir rute, smještaj, povratak. Snaga? Ako je i nedostaje, dođe sama, pridruži se u vožnji već nakon par dana."
BK Pedalinac neprofitabilna je udruga, pa sponzora - nema, ali se udruzi, tj. projektu može pomoći donacijom. "Donatora ima", objašnjava Mladen, "no ne bi ih bilo da nemamo prijatelje. Mi nismo neka velika udruga ili netko oko koga se vrte reklame, ali sada dolazimo do priče o prijateljima. Oni koji nas vole, sviđa im se što i kako radimo, a imaju neku mogućnost da nam pomognu, oni su naši donatori. Ljudi, prijatelji kojima je jedini interes čuti lijepu priču, slaviti s nama te naše male uspjehe, makar su to zaista, prije svega naši guštevi."
Jedino što im ponekad stvara određeni pritisak sve je veći broj ljudi koji ih na razne načine prati. To ima svoje loše, ali i dobre strane, priznaje. "Loša strana... svi smo pomalo tašti i svaki eventualni nedolazak na cilj bio bi u našim i inim očima "neuspjeh", makar bio potpuno opravdan, izazvan bezazlenim padom s bicikla, bez neke velike ozljede, ali dovoljne da se putovanje teško može nastaviti. Dobra strana... bit ćemo u svemu bolji."
Što okreće pedale
Možda je tajna u tome što na put nikada ne kreću bez špeka i rakije, ali na putovanjima dugim tisuće i tisuće kilometara ekstremni vremenski uvjeti, logističke poteškoće, padovi, kvarovi nikada im nisu pokvarili raspoloženje. Nikada ne nedostaje humora, kao ni kreativnih rješenja. "Bilo je dana i dionica koje su bile zahtjevne na različite načine. Bilo je jako toplo ili jako hladno. Bilo je jako strmo ili puno vjetra. Bilo je kiše, snijega i mnogo čega drugog, ali ništa od spomenutog mi nije bilo izazov, jer jednostavno nisam svoja bicikliranja gledao kao izazov, nego kao uživanje u putovanju na svoj poseban način" pjesnički objašnjava Mladen. Na pitanje što ga motivira da okreće pedale nastavlja u istome tonu i citira nekoliko rečenica iz "Pohvale biciklu" Marca Augea: "Prvi okretaj pedale, to je zadobivanje nove autonomije, to je lijep pokušaj bijega, opipljiva sloboda, pokret vrškom stopala kada bicikl odgovara na želju tijela, i gotovo ga prestiže. U nekoliko sekundi, uski obzor se otvara, pejzaž se pokreće. Drugdje sam. Ja sam netko drugi, no ipak ja sam ja kao nikada do sada; ja sam onaj kojega otkrivam."
Za kraj – teško pitanje: najdraži kilometri, trenuci, dionice... „Uh, puno kilometara je u nogama. Mnogo je dragih i posebnih. Volio bi još jednom proći biciklom sjevernom Mongolijom... od Ruske granice do Ulan Batara. Ali i cilj i putovanje jednako su važni, a meni je nekako najvažnije dijeljenje putovanja s prijateljima ili dragom osobom. Sva egzotika prirode i viđenog ostaje još dublje upisana ako je podijeljena s nekim tko vam je drag. Želim istaknuti jedno za mene posebno putovanje, pedaliranje na Olimpijske igre u London 2012. godine, kada je naša ekipa od 17 Pedalinaca prošla put dug tri tisuće kilometara u 30 dana, kroz 10 zemalja uz nezaboravno druženje. Dakle, ne može se govoriti o nekom egzotičnom ili pak biciklistički zahtjevnom putovanju, no ono je meni ostalo posebno i mislim najdraže. Taj prijateljski duh, zezancija, smijeh i zabava... što može biti ljepše?“
Mladena Gaćešu možete slušati uživo ovaj četvrtak u 19 sati u Putničkoj klasi Centra za kulturu Trešnjevka kada će s nama podijeliti sve detalje, atmosferu i fotografije s prošlih putovanja, ali i otkriti planove za ovogodišnje bicikliranje u Pariz, za koje se, ako smo vam napravili gušt, još uvijek možete prijaviti na linku na početku ovog teksta. Ako vam treba još malo nagovaranja ili samo želite čuti sjajnu priču i upoznati Pedalince, nemojte preskočiti predavanje.
