Galerija
Ovaj put gostuju u četvrtak CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi s predavanjem o Sardiniji koju su posjetili dvaput (i još će) i o kojoj, kažu nam kroz smijeh - sigurno neće napisati knjigu. Ali o njoj itekako imaju što reći, jer su je istražili, izučili, nagledali je se, nafotkali i nauživali onako kako samo oni to znaju: polako, duboko i s guštom.
„Neka putovanja moraju biti samo za gušt“
Zašto baš Sardinija? – pitamo ih na početku. „Za to sam ja sam kriva“, priznaje Lara. „U sjećanju su mi ostale prekrasne slike iz filma "Il Postino", a pogrešno sam zapamtila da je sniman na Sardiniji. I onda sam silom htjela tamo otići ići – pa smo rekli - dobro, idemo!“
Bilo je to 2023. godine. Karte su kupili još u rano proljeće – da se ne predomisle, iako su su putovanje planirali za jesen. „Mi volimo jesen. More je toplo, turista gotovo i nema, Sunce je blago, a sve je nekako mirnije. Proljeće je sigurno također lijepo, ali jesen nam je savršena.“
Za putovanje su se dugo spremali, kupili su karte, turističke vodiče, ali većinu su ipak saznali na internetu. „Google zna sve o svemu, pa tako i o Sardiniji“, kaže Lara. Na karti su crvenim markerom označavali sve što im se činilo zanimljivim. A toga je toliko da je uskoro čitava karta postala crvena. „To nije bio odmor – to je bila utrka s vremenom da što više toga vidimo.“
„Bilo je jasno da moramo ostati najmanje mjesec dana“, složili su se. U tih mjesec dana promijenili su šest različitih smještaja – tražili su ih ondje gdje je karta bila najcrvenija. Putovali su autom iz Zagreba do Livorna, prenoćili i ujutro se ukrcali na trajekt za Olbiju.
To bismo svakom savjetovali. Jer tako, umjesto da se umarate vožnjom, vi ležite na palubi, gledate more i uživate… devet sati. Drugi su put putovali noćnom linijom – i na taj način uštedjeli jer je brodska kabina mnogo jeftinija od noćenja na kopnu. Povratno putovanje brodom, s kabinom, za automobil i dvije osobe izašao ih je oko 250 eura.
„Zanimljivo je“, dodaje Stašo, „da je čitav jednomjesečni odmor na Sardiniji – putovanje, gorivo, cestarine, brod, smještaj – bio jeftiniji od ljetnog odmora kod nas na Krku ili Braču… a o Istri da ne govorimo.“
Otok nevjerojatne kulturne baštine
Za Stašu, arheologa, Sardinija je bila prava poslastica. „Sardinija je nevjerojatno bogata kulturnom baštinom. I ono što me najviše impresioniralo jest to koliko su Sardinjani u zadnjih dvadesetak godina osvijestili vrijednost onoga što imaju – i kako se o tome brinu.“
Stotine srednjovjekovnih romaničkih crkava, prapovijesna nalazišta, rimski ostaci – sve je uređeno, označeno i otvoreno posjetiteljima. „Na mnogim lokalitetima dočekat će vas netko iz mjesta – naplate vam dva, pet, deset eura, daju vam deplijan, objasne, paze da je sve uredno. Svoje nasljeđe poznaju i poštuju.“
„I pametni su“, dodaje Lara. „Sardinija je drugi najveći otok na Mediteranu, odmah nakon Sicilije, a kako ima status autonomne pokrajine, ima i svoju vladu – koja donosi bolje odluke nego ona na kopnu. Turizam je razvijen, ali nije uništio otok. Čak i na Costa Smeraldi, gdje ljetuju bogati, obala je ostala nevjerojatno očuvana.
Ljudi ovdje i dalje žive uglavnom od stočarstva i poljoprivrede. Ima dvostruko više ovaca nego stanovnika, a svaki komadić zemlje je obrađen. Ali nema betonizacije, nema megalomanskih hotela. Sve je nekako uklopljeno u prirodu. Znaju što rade. Za razliku od nas…“, dodaje.
Pravo, izvorno Sredozemlje
Osjećaj na Sardiniji poseban je – to je Italija, ali i nije. „Na Siciliji smo imali osjećaj da smo u trećem svijetu. Sardinija je drukčija – jest Italija, ali je ujedno i pravo, izvorno Sredozemlje.“
„Otok je stoljećima bio pod raznim utjecajima – a posebno se osjeća španjolski, aragonski. On se najviše čuva u sardskom jeziku (i njegovim dijalektima), koji govori 70 posto Sardinjana. Iako podsjeća na talijanski, mnogo je sličniji latinskome“, objašnjava nam Stašo.
Sardinija je velika kao otprilike pola Hrvatske, i ima upola manje stanovnika nego Hrvatska. Dakle, nije gusto naseljena, a gradovi su relativno mali. „Cagliari, najveći grad, otprilike je veličine Rijeke ili Splita."
Ondje je sve još uvijek po mjeri čovjeka. „More ti je pred nosom, a grad živi neovisno o turizmu i ima odličnu atmosferu… Ja bih se tamo odmah mogla preseliti“, dodaje Lara.
Ipak, kao najšarmantnije mjesto na otoku, izdvaja Bosu: „Šarene kuće na padini, stara utvrda, marina, uskotračna pruga – predivno mjesto, s puno povijesti, živo, ali ne uništeno turizmom.“
Ono što ćete rijetko sresti na našem Jadranu – ovdje se proteže kilometrima: netaknute, duge pješčane plaže. „Šest kilometara pijeska, more kojem se ne vidi kraj, a u jesen – pustoš i tišina. Valovi izbacuju školjke, nebo i more se stapaju… to su doista, bez pretjerivanja, rajske plaže“, ne krije zaljubljenost Lara.
Pozdravi iz drugog svijeta
„Najvažnije nismo spomenuli – o tome će sad Stašo“, svečano najavljuje Lara. „To je ono najposebnije, ono što Sardiniju razlikuje od svih drugih mjesta na svijetu…“
„Da – nuraghi“, prihvaća Stašo. „Nuraghi su jedan od razloga radi kojeg smo željeli otputovati na Sardiniju (dobro, i radi romaničkih katedrala). Ja se kao arheolog nisam nikad bavio baš Sardinijom, ali naravno, znao sam da su tamo nekakve čudnovate visoke kamene kule, da su građene od velikog kamenja, da su iz brončanog doba, stare 3-4 tisuće godine… Međutim, kad dođete tamo, i kad shvatite ih je na otoku sedam tisuća – samo se stvaraju pred vama, popnete se na jedan i vidite još dva…"
Njihova je svrha i danas misterij. „Jesu li bili obrambeni objekti, statusni simboli, vjerska mjesta – nitko ne zna sa sigurnošću. Zajednice su bile male, ali su gradile te ogromne utvrdetine, neke visoke i 20 metara. Stvarno impresivno.
Uz njih se često nalaze sveti izvori, hodočasnička mjesta i svetišta na kojima se štovanje odvijalo tisućama godina – od brončanog doba do danas.
Zanimljivo je i da su ovdašnji stanovnici prije tisuću godina izrađivali male brončane makete svojih nuragha – i kućice, detaljno prikazane u bronci, s ptičicama na krovu. To je bila civilizacija bez pisma, ali s razvijenom metalurgijom i jakom ekonomijom – a mi o njoj danas ne znamo ništa, možemo samo nagađati.“
Mala mjesta i veliki ljudi
Lara i Stašo Sardiniju su obilazili onako kako vole. Vlastitim tempom, zastajući bez plana svaki put kada vrijedi zastati. Naviše su odsjedali u brežuljkastoj unutrašnjosti otoka, a preko dana se vozikali, razgledavali i otkrivali. Turiste gotovo i nisu sretali, sigurno ih je bilo mnogo, ali velik je otok pa se „izgube“.
A uspeli su se i na najviši vrh otoka, La Marmoru na Gennargentu, koja se uzdiže1834 metra nad morem. „Istočna obala Sardinije poznata je po planinama koje uranjaju u more, a prema sredini otoka pretvaraju se u vinorodne brežuljke.“
Takvi su otprilike i ljudi koji ovdje žive, 190 kilometara od najbližeg kopna matične Italije, i nešto manje od Afrike. „Izvana i izdaleka možda djeluju grubo, ali kad im se približite i kad progovore, osmijehom otkrivaju svoje veliko srce. Sve bi vam dali, pomogli, objasnili. Iako se ne razumijemo, razgovarali bi satima… tko zna o čemu.
A ono što im je posebno drago su – fešte. Svako i najmanje mjesto ima svoju i svaka je posebna, puna boja, glazbe i veselja. „Baš vole feštati i uvijek nađu razlog za slavlje. Planirate li posjetiti Sardiniju, raspitajte se kada su – one su sigurno najbolji način da upoznate mentalitet ovdašnjih ljudi“ završavaju naš razgovor Lara i Stašo još jednom vrijednom preporukom.
Vulkan koji se probudio nakon 10 tisuća godina: Oblaci puni pepela putuju nebom preko kontinenata
