Kad smo se prije nekoliko dana kolega i ja dogovarali gdje bi išli jesti, a da pritom izbjegnemo standardne roštilje i ostalu tradicionalnu hranu, izbor je, nekako logično, pao na Rougemarin, mjesto za koje se prvo čulo zbog sjajnih burgera kakvih nema nigdje. Danas dobar burger možete pojesti na više mjesta, ali je Rougemarin nastavio razvijati svoju ponudu da bi danas postao respektabilno i prihvatljivo mjesto za sve željne dobre klope.

Tražeći mjesto za pojesti nešto fino, a uzevši u obzir visoke temperature koje su prošli tjedan pogodile metropolu, definitivno smo zaključili kako želimo jesti vani, pa je izbor na kraju pao na Folnegovićevu 10 i Rougemarin. U restoran smo došli u kasnijim popodnevnim satima (inače rade svaki dan do 23 h, osim nedjelje kad su zatvoreni), ugodno se smjestili na veliku terasu koja je bila solidno popunjena, uzeli meni i počeli razmišljati čime napuniti gladne želuce.



Dok smo razmišljali o hrani stigao je konobar i uzeo narudžbu za Staročeško od pola litre, kao i pola litre točenog od Varionice. Ipak smo više pivski tipovi, iako pogled na vinsku listu djeluje i više nego dobro. No unatoč desetak bijelih vina etabliranih domaćih proizvođača i jednako toliko crnih, izbor je ipak pao na hladno pivo. Konačno, odlučujemo što ćemo i jesti.

Predjela u obliku juha preskačemo i odmah prelazimo na glavno jelo. Kolega najprije želi probati hvaljena spicy svinjska rebrica s mladim krumpirom u ružmarinu, no konobar ga obavještava da ih danas više nemaju. Dobro, srećom i druge stvari zvuče divno, pa naručuje novo jelo, koje se na meniju nalazi od travnja, otkošteno pile (pola) s grilla uz pečeni batat s pimentonom, creme fraichom i malom salaticom. Moja malenkost s druge strane uzima marinirani svinjski kare s pečenim povrćem.



Nakon dvadesetak minuta čekanja na stol dolazi hrana, a kao što možete zaključiti i s fotografija, izgleda i više nego dobro. Polovica otkoštenog pileta, novi recept na meniju, potpisuje novi chef Tvrtko Šakota, koji je od Mundoake napravio jedno od najugodnijih mjesta u Zagrebu. To jelo je među gostima Mundoake vrlo dobro poznato, a sad ga mogu jesti i posjetitelji Rougemarina, zajedno sa sicilijanskom pizzom, još jednim Šakotinim remek djelom kome ćemo dati priliku neki drugi put.

Pile je jednostavno sjajno, kao i batat serviran uz njega. Mekano je kao duša i topi se u ustima. Umak je jednako dobar, tako da se porcija na tanjuru vrlo brzo počela smanjivati. Naposljetku sam još i ja pružio nož i vilicu da odrežem dio, tako da je od pileta uskoro ostao tek prazan tanjur. Što se tiče mariniranog svinjskog karea, on nas ni blizu nije oduševio kao pile. Bio je pomalo žilav i smatramo da je mogao ispasti bolje, ali daleko od toga da nije valjao. Jednostavno, očekivali smo više. Povrće uz njega, sasvim korektno i ukusno, iako sam kao osvjedočeni 'neprijatelj' tikvica, dio njih prepustio kolegi.



Nakon glavnog jela, po običaju dolazi desert. U ponudi je bilo sedam, osam raznih, a mi smo se odlučili za crostatu od borovnice i mousse od tamne čokolade s višnjom i đumbirom. Crostata je već pri prvom zalogaju ispunila očekivanja. Kremasta, ukusna, lagana i osvježavajuća pokazala se dobrim izborom za vruće popodne, a i mousse nas je potpuno oduševio. Tamna čokolada bila je izvrsna, na njoj je bio nariban đumbir, a nakon par zalogaja počeli smo otkrivati i skrivene višnje. Sve u svemu, na deserte nemamo nikakve zamjerke.

Ono što još valja istaknuti kao plus, uz ljubazno, uslužno i spretno osoblje svakako su i pristupačne cijene. Dva glavna jela, s desertima i tri popijena piva koštala su oko 220 kuna, što nam se učinilo vrlo dobrim omjerom cijene i kvalitete. Račun smo platili, napojnicu ostavili, a ovom zgodnom restoranu ćemo se vrlo vjerojatno, kad-tad ponovo vratiti.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju