Galerija
Zagrebačka uspinjača jedan je od najprepoznatljivijih simbola hrvatske metropole. Povezuje Donji i Gornji grad, točnije Tomićevu ulicu i Strossmayerovo šetalište, a u pogon je puštena 8. listopada 1890. Ipak, redovito je počela voziti tek tri godine kasnije je se u početku na svojoj 66 metara dugoj trasi toliko često kvarila da su je Zagrepčani prozvali "zapinjačom".
S prugom dugom samo 66 metara, zagrebačka uspinjača najkraća je uspinjača u sustavu javnog prijevoza na svijetu. Svaki od njezina dva vagona ima kapacitet primiti 28 putnika (16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta), vozi prosječnom brzinom od 1,5 metar u sekundi pa vožnja traje - 64 sekunde. Godišnje preveze oko 725 tisuća putnika, uglavnom turista.
Ideja o uspinjači
Povijest uspinjače počinje kada je osječki građevinski poduzetnik David William Klein odlučio izgraditi novo prijevozno sredstvo za olakšavanje svakodnevnog uspona na Gornji grad. Inspiraciju je pronašao u gradovima poput Budimpešte i Züricha, a za lokaciju je odabrao Bregovitu ulicu (današnja Tomićeva), nakon što je „izbrojao“ da je to najfrekventnije mjesto koje povezuje dvije razine grada.
Klein je 6. listopada 1888. podnio zahtjev za građevinsku dozvolu i dobio ju je za samo dva dana. Gradnja uspinjače započela je u svibnju 1889., a već u veljači 1890. održana je prva testna vožnja – ne osobito uspješna jer se stroj pokvario. Ipak, druga testna vožnja u ožujku iste godine prošla je bez problema.
U početku su njezine dvije kabine bile podijeljene na razrede — prednji i stražnji dio s boljim pogledom na Ilicu odnosno na Gornji grad bili su skuplji, prvi razred, a srednji dio sa slabijim pogledom bio je drugi razred.
Tijekom 136 godina postojanja, zagrebačka uspinjača prošla je kroz brojne preinake, ali nikada nije izgubila svoj izvorni izgled. Zbog svoje autentičnosti, proglašena je zaštićenim kulturnim dobrom i simbolom grada.
Nakon što je Kleinu 1929. istekla koncesija, uspinjača prelazi u gradsko vlasništvo, a od 1947. je pod upravom Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET). Parni pogon je 1934. godine zamijenjen električnim.
Između 1969. i 1973. bila je izvan pogona zbog velike rekonstrukcije, a ponovno je otvorena 26. srpnja 1974. Uz manje zahvate, gornja i donja postaja obnovljene su i 2005. godine.
Projektom koji je sada završen obnovljena je gornja i donja postaja, trasa, pogonski sustav te su ugrađene nove kabine koje su zadržale izvorni izgled, ali su opremljene suvremenom tehnologijom poput modernog sustava kočenja, grijanja i klimatizacije.
