U gradu Starý Smokovec, u podnožju slovačkih Visokih Tatri okupljaju se planinske šerpe koji olakšavaju put planinarima, noseći njihov teret do koliba, skloništa i domova. Iako se nazivaju šerpama, ne postoji veza s Tibetancima koji se penju po Himalaji i Nepalu. Narodi s tibetanskog platoa, uključujući i Šerpe tisućama godina žive na velikim visinama, a tijekom tog vremena navikli su se na planinski zrak.
Izdržljive Šerpe otpornije su na rijedak zrak, visinsku bolest i surovu klimu, zbog čega su i postali su visinski nosači, vodiči kroz nepoznate predjele i pomoćnici u baznim logorima. Šerpe su dragocjene u ekspedicijama na Himalaju, a za njihove iznimne sposobnosti zna cijeli svijet. Iako nemaju takve genetske predispozicije niti su navikli na surove uvjete kao Šerpe s Tibeta, Slovaci čuvaju svoju tradiciju vodiča i pomagača onima koji žele bolje upoznati Visoke Tatre, planinski lanac koji se prostire na granici Slovačke i Poljske, koje od Niskih Tatri dijeli dolina rijeke Váh.
Najviši vrh Visokih Tatri je Gerlachovský štít sa 2655 metara nadmorske visine. Ljeti posjetitelji uživaju u slikovitim šumama, blistavim jezerima i prostranim dolinama, diveći se flori i fauni istražujući stotine kilometara pješačkih staza između planinskih kuća, a osobito zimi nazubljeni planinski vrhovi cijelom krajoliku daju dozu strahopoštovanja.
Oprema koju nose dobri duhovi Visokih Tatri izložena je u muzeju šerpa u Starom Smokovcu, gdje se posjetitelji mogu upoznati s likovima i djelima aktivnih, ali i umirovljenih legendarnih nosača u dolinama Tatra. Mnogi od njih više nisu s nama i vuku svoje terete nebeskim stazama, a privatni muzej vodi Štefan Bačkor, koji je i sam 18 godina nosio teret do alpskih koliba. Posljednje europske šerpe penju se opasnim stazama u snijegu i ledu, noseći skije i dereze, kao i lance koje koriste na strmim padinama. Privezan za leđa i osiguran teškim naramenicama, opterećuje ih poseban okvir za nošenje tereta, koji sam teži do 8 kg.
Na okviru prenose hranu, piće, ogrjev, kao i gorivo, plinske boce i posteljinu. Skupi se i do stotinu kilograma stvari, a šerpe rade po svim vremenskim uvjetima, od vrućih ljeta do hladnih i olujnih zima, kada se temperature mogu spustiti do minus 20 stupnjeva. Iako možda zamišljate mlađahne snagatore, slovačke šerpe imaju širok raspon godina: od 17 pa do 79! Malotko radi taj posao radi novca. Vuče ih ljubav prema prirodi, planinama i vrhovima. Kako kažu, to nije posao već način života. Planinske kuće osim čuvara imaju i do osam šerpi koji se izmjenjuju u raznim zadacima: od čišćenja i održavanja smještaja do pripreme hrane ili čišćenja snijega.
Kada su sredinom 19. stoljeća u Tatre počeli dolaziti turisti, nosače se plaćalo da nose hranu i piće, a kako su se granale pješačke staze i gradila skloništa nosio se i građevinski materijal. Slično kao i u ostatku Europe, ali nakon što su izgrađene žičare, a zatim i ceste, nosači više nisu bili potrebni. U Tatrama, koje se nisu toliko razvijale jer su zaštićene kao rezervat prirode i biosfere, nosači su još uvijek potrebni. Posao šerpe nije lak. Naprotiv, vrlo je opasan. Neki od njih su stradali u lavinama, a neki su se i smrznuli. Šerpe su često osuđene na samoću, a ponekad i velike opasnosti, no ne odustaju iz ljubavi prema planinama i slobodi koju im ona daje.
