Graditeljstvu, arhitekturi i inženjerskim rješenjima antičkog Rima divimo se i danas. Mnoge građevine, arene, stadioni, kanali, akvadukti i mostovi i danas nam, nakon dvije ili tri tisuće godina, pokazuju veličinu rimskog graditeljskog genija. On se vidi i u rimskim cestama – trasama mnogih od njih krećemo se i danas, a neke su i tako dobro očuvane da gotovo možete čuti topot konja u punoj ratnoj spremi.
Sve ceste stvarno vode u Rim
Rimska cestovna mreža bila je okosnica Carstva, a brojala je četiristo tisuća kilometara. Ceste su se naravno gradile radi ratovanja i osvajanja – i zbog lakšeg napredovanja, i zbog jednostavnijeg dolaska pojačanja, i zbog povezanosti nove provincije s centralom. Ali ceste su bile važne i iz ekonomskih razloga jer su omogućivale prijenos dobara kroz ogromno carstvo.
Najstarija cesta koja je služila kao onodobni autoput (kolovoz?) bila je Via Appia koja je spajala Rim s jugom Italije. U prvoj fazi duga 261 kilometar, kasnije je produžena na 540 kilometara - do ‘pete na čizmi’. Nazvana je po cenzoru Apiju koji ju je dao ga izgraditi 312. godine prije Krista kako bi povezao Rim i Capuu. Via Popilia spajala je Rim sa sjeverom Italije, a druge važne ceste, mahom izgrađene u drugom stoljeću prije Krista, bile su Via Aurelia, Via Flaminia, Via Aemilia, Via Valeria i Via Latina. Sve su, naravno, vodile u Rim.
Mislilo se i na lokve i na pješake
Rimljani nisu imali univerzalan način gradnje cesta, već su se prilagođavali lokaciji, terenu i dostupnim materijalima. Ali koraci su uvijek bili isti – i oni birokratski i graditeljski. Odluka o izgradnji svakog javno puta (Via Publica) dolazila je iz Rima. Iz Rima bi stizali i menzori, poput današnjih geodeta, koji su određivali kuda će cesta prolaziti ovisno o terenu, na primjer, nagib ceste nije smio biti veći od 8 posto zbog kola. Potom je slijedilo krčenje šuma i raslinja pa iskopavanje.
Zemlja se iskapala do čvrste podloge, a onda se određivala širina (između šest i 12 metara) i postavljalo se rubno kamenje. U tako pripremljen kalup utiskivalo se pet standardnih slojeva materijala. Temeljni, najčešće od velikih komada stijena da bi mogao izdržati težinu ceste, tri srednja sloja koja su se sastojala od šljunka, odnosno od mješavine šljunka, pijeska i cementa, a završni, površinski sloj ceste bio je najtanji i radio se od kamenih blokova debljine petnaest centimetara. Svaki bi se sloj polijevao vodom pa ravnao daskama i na kraju i utiskivao masivnim valjcima koje su vukle životinje.
Ceste su najčešće imale blagi nagib s obje strane kako se ne bi stvarale lokve i kako bi kišnica mogla otjecati, a neke su imale i prave odvodne kanale. Sa svake strane ceste planirao se šljunčani put za pješake, a pješački je dio od kolnika bio odvojen uspravnim postavljenim kamenjem. Svakih nekoliko metara jedan je kamen bio viši - da bi se ljudi lakše mogli uspeti na konja. Otkriveni su i kanali paralelni s cestama i iskopani s obije strane ceste koji su vjerojatno imali funkciju osiguranja cesta izletavanja divljači, ali i od pljačkaša.
Skrivena strana Vječnog Grada: Stvari koje morate vidjeti u Rimu, a većina za njih ne zna
