Teško da ste ikada maštali o Meksiku, a da vam kroz misli nije prostrujala tradicionalna meksička glazba Mariachi – čak i ako ne znate španjolski. Milenijalci su odrasli uz ovaj jedinstven zvuk gitara, violina i truba jer je svaka meksička sapunica u podne imala barem malo Mariachija za soundtrack.
Premda se razlikuje od regije do regije (a Meksiko srećom ima 2 milijuna kilometara kvadratnih površine), lako prepoznajemo Mariachi čak i ako nismo sigurni što je to točno. Ni samo podrijetlo imena nije još razjašnjeno. Neki će reći kako dolazi od francuske riječi za vjenčanje (mariage), dok neki tvrde kako potječe od indijanske riječi koja označava tradicionalni ples.
Razvila se tijekom 18. stoljeća – a možda i ranije, naročito otkako su Španjolci sa sobom donijeli nove instrumente poput gitare i violine. Prvi svirači nisu izgledali poput današnjih koji uglavnom nose bijele košulje, crna odijela s crvenim detaljima i šešire poznate kao sombrero. Mariachi pioniri nosili su tipičnu narodnu nošnju: bijele hlače i košulje sa sandalama. Najstarijim Mariachi ansamblom smatra se sastav Mariachi Vargas de Tecalitlan, osnovan krajem 19. stoljeća. U ovim glazbenim sastavima obično nije bilo „glavne“ osobe – svi su se izmjenjivali u pjevanju, a svačiji doprinos bio je jednako važan.
Početkom 20. stoljeća izbila je Meksička revolucija tijekom koje su se i brojni seljaci i radnici borili protiv izrabljivanja od strane zemljoposjednika. Na koncu su mnogi zemljoposjednici otpustili svoje radnike, među kojima su bili i Mariachi. Oni su počeli lutati zemljom i nastupati kako bi zaradili za život. Glazba se tako proširila diljem Meksika, ali i šire – neki su uspjeli potpisati ugovore s izdavačkim kućama u SAD-u. Mariachi su postajali sve popularniji, a meksička vlada uvidjela je potencijal ove glazbe u periodu buđenja nacionalne svijesti, kreiranja zajedničkog identiteta i gradnje nacije.
Mariachi može biti tužna serenada ili vesela, živahna pjesma kakvu želite na svadbi ili proslavama. Riječ je o glazbi koja izaziva snažne emocije, često su ih koristili zaljubljeni muškarci kako bi iskazali ljubav prema voljenoj ženi, a postojale su i „sakralnije“ verzije koje su se koristile za blagdane, pogrebe, spomendane i slično. Katolička crkva prihvatila je Mariachi glazbu, pa nije neobično čuti ni tradicionalne vjerske pjesme kakve se pjevaju na misama – u Mariachi verziji.
Naravno, kako svaka medalja ima dvije strane, nije moglo ni sve ići kao po loju. S rastom popularnosti Mariachija i njegovog prodiranja u druge sfere kulture, naročito filma, počele su se širiti i neke druge konotacije, pa i predrasude prema ovoj glazbi i njihovim glazbenicima. Mariachi su dolazili iz nižih slojeva društva, pa ih je šira javnost povezivala s alkoholom (točnije, pretjerivanjem u tekili), latinoameričkim mačizmom i nemoralom koji se uglavnom odnosio na uživanje u ženskom društvu.
Neke od ovih predrasuda ostale su žive do danas, no danas je isto tako Mariachi glazba toliko razgranata i popularna da je unutar žanra moguće pronaći materijala i za one koji ga vole i one koji ga ne vole. Žene su se također probile na sceni, naročito kao pjevačice, no i danas su Mariachi tradicionalno muškarci, pogotovo jer je za nadjačavanje glazbe i instrumenata potreban malo prodorniji i jači, „muškiji“ glas.
Iako su se proširili diljem Latinske Amerike, a danas su popularni i u Egiptu, Španjolskoj i Hrvatskoj, Mariachi su postali simbol Meksika, njegov soundtrack koji odjekuje s trgova i iz barova. Štoviše, u SAD-u djeca mogu učiti Mariachi i na satovima u školi. A teme pjesama? One su i dalje ostale iste, vječni problemi običnog čovjeka koji ga prate kroz život bez obzira pod kojim političkim uređenjem živio: ljubav, izdaja, smrt, društveni problemi, nostalgija za nekim boljim vremenima i njegovim junacima…
