Tu su se prodavale novine i cigarete, karte za brod, lutrija, sendviči i cvijeće. Prepoznatljiva kockica zaobljenih rubova, bijele, narančaste, plave, žute ili crvene boje, bila je desetljećima dio svakodnevice diljem Jugoslavije. Kiosk K67 do danas je ostao ikona jugoslavenskog dizajna, ali i u modernom svijetu za njega još ima mjesta.
Dio kolektivnog identiteta i gradske svakodnevice
Kiosk K67 slovenskog arhitekta i dizajnera Saše Mächtiga, jednostavna plastična "kućica", transformirao je svojim bezvremenskim dizajnom i bezgraničnom funkcionalnošću urbani krajolik Jugoslavije, ali i kolektivni identitet svojih suvremenika u 1970-im i 1980-im godinama.
Saša Janez Mächtig, rođen 1941., diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, a u njegovu je radu trag svakako ostavio takozvani tečaj B, interdisciplinarni program Edvarda Ribnikara nadahnut Bauhausom i Školom dizajna iz Ulma.
Kiosk K67 dizajnirao je 1966. godine, patentirao 1967., a on je u masovnu proizvodnju ušao 1968. Proizvodio ga je Imgrad iz Ljutomera u Sloveniji, a do 1999. kada je proizvodnja prekinuta proizvedeno je oko 7500 kioska.
Moduli su osmišljeni za upotrebu kao pojedinačne jedinice ili u kombinaciji, a početnu shemu činilo je pet osnovnih nosivih elemenata, dok su u dodatnu opremu spadale nadstrešnice, sustavi polica i unutarnja rasvjeta.
Kiosk K67 već je 1970. godine otputovao iz Ljutomera u New York. U MoMa-i je trebao biti izložen na izložbi nedavnih akvizicija, ali kako je transport kasnio, nije uspio ući u galeriju, pa je ostao na cesti ispred njega, na pločniku 53. ulice, gdje mu je zapravo – i bilo mjesto.
Ova je epizoda nadahnula Mächtiga da već 1971. predstavi model druge generacije – ovaj se mogao potpuno rastaviti na sastavne elemente. Naviše je proizvedenih K67 ostalo u ugoslaviji, ali dio je "otišao u svijet", u Poljsku, Japan, Novi Zeland, Keniju, Irak, Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države .
Snalažljiv i danas
Jednostavnost i prilagodljivost kioska K67 koji svojom modularnošću i funkcionalnošću balansira negdje između urbanizam i dizajna, osigurali su mu kultni status i dug život. Stari kiosci diljem svijeta, za razliku od ovog zagrebačkog na slici, dobivaju nove funkcije ili mjesto na ulicama gradova, postaju omaž dizajnu, ali i živi dio svakodnevnog rituala pojedinaca.
K67 može biti doslovno sve, ali teško da će biti zaboravljen. U novije vrijeme uspomenu na njega oživio je Muzej za arhitekturu i dizajn u Ljubljani na retrospektivnoj Mächtigovoj izložbi postavljenoj 2015. godine. Još je više naravno odjeknula MoMa-ina izložba 2018.-2019.: Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948.-1980., a u crvenom K67 prodavale su se ulaznice.
Iste godine u Berlinu započinje projekt obnavljanja starih K67-ica pod imenom KIOSKI (koji još uvijek traje), a prvi je postao kafić i snack bar u Kreuzbergu. K67 Berlin ima za cilj pronaći povijesne K67 kioske, obnoviti ih i vratiti u gradski život.
Odjel za arhitekturu ETH Zürich 2019. godine predstavio ga je izložbom Kiosk K67: Metamorphoses of a System. Dvije godine kasnije K67 smjestio se i na Times Squareu, gdje je pretvoren u DJ-pult (ili kabinu) na Times Square Transmissions. Blaffer Art Museum Sveučilišta u Houstonu u siječnju 2023. organizirao je izložbu naziva: KIOSK K67: Sustav za urbanu maštu.
Možda bismo samo dodali: i za kolektivnu nostalgiju.
Najskuplji jugoslavenski projekt: Tajna vojna baza i podzemni aerodrom koji skrivaju jedan od najvećih mitova o SFRJ-u
