Dok se pizza od „hrane za sirotinju“ vinula u nebesa sa svojim varijacijama i cijenama, neka druga hrana danas se samo sjeća svojih slavnih dana. Primjer takve namirnice je ananas, koji je ima iznenađujuće raskošnu povijest i slavnu reputaciju.
Ananas je u Europu stigao zahvaljujući slavnom moreplovcu i istraživaču Kristoforu Kolumbu koji ga je otkrio tijekom putovanja po Karibima. Kolumbo i njegova posada odnijeli su ananas natrag u Španjolsku gdje je ovo voće odmah osvojilo nepce svih koji su ga probali.
Naravno, Španjolci su ga poželjeli i u vlastitom dvorištu pa su ga pokušavali zasaditi. No, to nije išlo tako lako jer je ananas zahtijevao tropsku klimu kako bi rastao.
Nije bilo lako ni uvesti ga jer je većina voća nakon dugotrajnog putovanja s one strane Atlantika stizala trula i nagnječena. Čitavi ananasi bili su rezervirani za one koji su imali najbrže brodove, koji su pak imali sreće s idealnim vremenskim uvjetima na putovanju. Koliko prepreka…
Kada se malobrojni preživjeli ananas donekle proširio Europom, Englezi i Nizozemci sjetili su se da bi ga mogli uzgajati u staklenicima, tj. u uvjetima koji su oponašali visoku temperaturu i blagu u zraku koja im je bila toliko potrebna. S obzirom da tada nije bilo mnogo rafiniranog šećera u opticaju, ananas je svojim slatkim okusom još više zaludio svoje obožavatelje.
Potražnja za ananasom bila je velika, a ponuda mala. Stoga je, po nemilosrdnom zakonu tržišta, u ananasu uživala uglavnom elita koja si ga je mogla priuštiti, poput Luja XV., carice Katarine Velike i kralja Karla II. Možda su u ananasu vidjeli sebe, jer su mnogi primijetili da ovo voće izgleda kao da ima krunu na glavi.
U tim okolnostima rođena je luksuzna reputacija ananasa, gotovo kao da se radi o umjetničkom djelu. Onaj tko ga se mogao dočepati, sigurno je živio u raskoši i imao čitavo bogatstvo iza sebe. Slična je situacija bila u američkim kolonijama tijekom 18. stoljeća. Kada bismo tadašnju cijenu preračunali u današnju, to bi bilo isto kao da danas ananas plaćamo između 5 i 10 tisuća dolara.
Naravno, kad bi tako nešto skupo platili, bilo je u interesu najprije pokazati se. Stoga se ananas često koristio kao luksuzna dekoracija koja bi se jela u zadnji čas, tj. kad bi ionako počela truliti. Imućni kolonisti priređivali bi večere u čijem bi središtu bio ananas kao simbol njihova bogatstva i statusa.
Podsjeća li vas ovo na neke stvari danas? Kao da se ništa nije promijenilo, ili što bi pjesnik rekao: princip je isti, ostalo su nijanse. Tome u prilog ide podatak i da su oni koji si nisu mogli priuštiti ananas – iznajmljivali ovo voće. Nakon što bi ga iznajmili i pokazali ostalima, vraćali bi ga natrag. Cilj je ionako bio postignut.
Nije ni čudo što je ananas postao i popularan motiv tj. ukras na salvetama, stolnjacima, tapetama, porculanskom posuđu… Čak i danas možete pronaći ananas izrezbaren ili uklesan u brojnim starim drvenim ili kamenim komadima pokućstva.
Njegova slava trajala je gotovo dva stoljeća, sve do početka 20. stoljeća kada je biznismen James Dole pokrenuo plantažu ananasa na Havajima.
Njegova tvrtka, koja se tada zvala Hawaiian Pineapple Company, proizvodila je na toj plantaži više od 75 posto ananasa na svijetu. A rade i danas! Luksuzno voće danas si mogu priuštiti i „obični“ ljudi – prizor radnika kako jedu ananas tada se, ironije li, koristio kao satira koja upozorava na probleme koje progres nosi sa sobom…
