Bogu hvala, naputovali smo se i sad je došlo vrime da Vam napišemo dva tri slova. Kao što znate, put Nas je odve u Toskanu, jedan od najljepših djelova Italije.
Ako se pitate koliko Nam je vremena trebalo od Firenze do Pise, rećemo Vam samo po domaću da Vam je to tamo sve "tišćac". Za one koji ne razume, a jedva čekaju objašnjenje, kad se u nas na otoku reče da je nešto "tišćac" to znači da je sve ful blizu i da ni potriba odrit postole tj. previše hodat odnosno potrošit previše vremena. Mi smo prvo došli u toskansku luku Livorno, onda smo se skoro sat vremena vozili do Firenze, a toliko Nam je otprilike trebalo od Firenze do Pise.
Toliko obično treba putniku za doć iz Luke do Korčule, ako mu ni priša i ako je doša prvi put i ako gre starom cestom priko Smokvice i Čare. Sve smo Vam sad rekli. I tako smo prepuni firentinskih motiva od Ponte Vecchia do tri Davida, Duoma, Giotta, Ghibertija i još svašta došli na slavni katedralni trg Piazza dei Miracolli u Pisi. A što da Vam rečemo, Klingoncy? Lipo, jadno jadno jadno lipo.
Objašnjenje za Obožavatelje: Kad se na zapadnom dijelu Korčule reče da je našto "jadno" lipo i "jadno" veliko ili "jadno" grubo to znači da je nešto "Jako" lipo, "jako" veliko ili "jako" grubo. A kad kažete da je nešto jadno jadno jadno lipo to znači da je nešto totalno mega i vrijedno svake pažnje i da vam je oduzelo dah. Tako je i Nama oduzelo dah kad smo došli na Piazza dei Miracoli tj. Trg čudesa.
Moramo odma reć da Nas nervira to što je kosi toranj u prvom planu i da svi turisti prvo hrle prema njemu, a da se ni nagnu niko ga ne bi posebno spominja. Odma ćemo reć da se ovdje radi o jednom iznimnom arhitektonskom sklopu tri reprezentativne građevine koje zajedno čine neraskidivu cjelinu, a to su: krstionica tj. baptisterij, katedrala Uznesenja Marijina i toranj, a muljetivo tlo i hirovitost rijeke Arno je, osim tornja, sve pomalo decentrala.
Mi iz čistega despeta nismo previše pažnje posvećivali tornju, nego smo se divili skladu cjeline, bjelini mramora, ornamentici, zelenoj travi i nevjerojatnom miru prostora bez obzira na rijeke turista i uličnih prodavača suvenira, menestre i kišobrana.
Bili smo presretni što na pragu četrdesete stojimo pred biserom toskanske romanike i arhitekturom koju je osamdesetih godna prošlog stoljeća UNESCO stavio na popis svjetske baštine. Sebi za rođendan poklonili smo pogled na jedan od najljepših arhitektonskih sklopova na svitu:
Evo i toranj da ne rečete da smo ga ignorirali, iz kojeg izdvajamo motiv svirača harfe:
A onda smo napravili samo par koraka prema Camposanto Monumentale na sjevernoj strani trga i tamo ugledali brončanu skulpturu Palog Ikara poljskog kipara Mitaja:
Zamislili smo da spava i poljubili smo Drevnog letača. Ipak smo na Trgu čudesa. I idemo dalje, uživajte!
Još puno putopisa potražite na blogu golly&bossy!
