Moj prijatelj Korejac i ja raspodijelili smo zaduženja. On rezervira karte, a ja smještaj. Provodimo vikend u Galwayu i na Klifovima Mohera. Ajde da vidimo i te poznate klifove, taj rub zapada Europe. Zvuči moćno.
Kako sam ja iz nekog razloga bila potpuno nonšalantna glede rezervacija, dala sam si vremena do zadnjeg trena s rezervacijama i shvatila da ćemo biti beskućnici na izletu. Sve je već bilo popunjeno. Ali Jack je u međuvremenu odlučio reći ne uličarenju i bacio se i sam u potragu. Nakon par sati poslao mi je link nekog privatnog smještaja i pitao me što mislim. 'Super, uzimamo!'
Dan 1.
I tako je došla ta subota ujutro. Nalazim se s prijateljicom na Ha'penny mostu, dolazimo do stanice, Jack maše. Veselo i sneno sjedamo u bus i čekamo da pustolovina započne.
I tako se mi bacili u priču i pita mene Jack da li sam imala problema pri rezervaciji.
Ja: 'Kakvih problema pa ti si rezervirao?'
On: 'Ne, pa šta nisi ti?'
Ja: Ne!'
Eto ti belaja. Dakle ja sam mislila da je on rezervirao kad mi je poslao link, a on mi ga je poslao kako bi ja rezervirala. I tako se vozimo prema Galwayu razmišljajući gdje možemo kupiti šator. A irske noći znaju biti okrutne. Ali kako si sretan jer imaš slobodan vikend i ideš na izlet, tako ti padaju razne kombinacije na pamet. Takve kombinacije da čak u jednom trenu budeš sretan što nemaš smještaj, jer će ti se kao dogoditi super cool pustolovina iz filmova.
U busu za Galway vozač u neko doba objavi da oni koji žele vidjeti klifove, trebaju sići na jednoj stanici prije Galwaya i ukrcati se u drugi bus. A taj dio s klifovima nismo ni isplanirali do kraja, pa nam je ovo sjelo znate kako dobro. Znači ljudi, ne trebate baš svaku sitnicu isplanirati, pustite neka vas vodi ruka sudbine, neka sve teče svojim tokom. Nekad takve stvari ispadnu najbolje.
Putem do klifova, svratili smo i do The Burrena. Uopće ne znam kako bi 'uhrvatila' ovaj naziv pa ostavljam tako kako je. Na engleščini. The Burren je područje koje je potpuno drugačije od ostatka Irske. Nema močvara, a može se naći tek pokoji pašnjak. Prostire se na 160 kilometara kvadratnih, a prekriveno je velikim vapnenačkim pločama, od kojih su neke položene vertikalno.
Dok smo se mi po običaju naslikavali, u jednom trenu se okrenemo i vidimo da nema nikoga iz naše grupe. Galop svom silom. Jer tamo nema apsolutno ničega, nikakve civilizacije. Nakon uspješnog maratona, u zadnji tren smo upali u bus. Ali u zadnji tren. Vidite vi što ti selfiji rade čovjeku. Baš da nismo primijetili nas troje da su se svi pokupili, još mi ne ide u glavu.
Kako se vozimo busom prema klifovima tj. prema gore, tako pogled prema dolje postaje sve ljepši i ljepši..
I eto nas stižemo na klifove. Prvi dojam dok se još nisi krenuo penjati klifovima - hrpa buseva i ljudi.
Ne znam zašto sam uopće pomislila da tamo neće biti nikoga. Možda zato jer kad gledaš sve te ljepote na internetu, na slikama nema milijun turista kao što je na primjer bilo taj dan. Toliko da te bilo strah hodati blizu ruba da te slučajno ne bi netko gurnuo laktom i pozdravio te sa životom.
Tamo se nalazi i posjetiteljski centar s velikom suvenirnicom i restoranom. Pomisliš koliko je sve iskomercijalizirano i kako se gubi ona čar koju si zamišljao gledajući te slike. Ali, kad se malo odmakneš od tog parkinga i ugledaš ovo čudo od prirode, zaboraviš i na turiste i na sve.
Te velike tamne kamene litice uzdigle su se 200 metara iznad Atlantskog oceana i izgledaju stvarno veličanstveno. Negdje sam pročitala da im je visina otprilike jednaka 66 posto visine Empire State Buildinga.
Protežu na 10 kilometara kvadratnih. Eto, sad kad sam vam izreferirala visinu i duljinu, možemo dalje.
Pošto se klifovi rasprostiru na obje strane, a ti si u toj turi i dobio si samo jedan i pol sat za opaliti koju stotinu selfija s ekipom, nemaš dosta vremena za razgledavanje obiju strana, pa smo mi izabrali lijevu. To vam je ona negativna strana organiziranog izleta. Osim što si s mnoštvom ljudi, uvijek si u cajtnotu.
Ovako vam je to zapravo izgledalo. Uz klifove postoji staza s ogradom. Ali pošto ima toliko ljudi, ne stanu svi. A i fotke nisu toliko nabrijane ako si na stazi. A i ti nisi dovoljno cool ako ne preskočiš ogradu.
Ima tu dosta mjesta i iza ograde i više od 73 posto ljudi hoda izvan nje. 73. To sam sad izmislila. Ali ne moram vam pričati koliko je to strmo i kolika je visina. I kakvo strahopoštovanje osjećaš prema tim stijenama. Bilo me strah samo pogledati prema rubu, a kamoli stati blizu.
Prijatelji su me nagovorili na par fotki uz rub, a pošto nikad nisam imala svoje ja, klimavih nogu i znojnih dlanova otisnula sam se na mali izlet u zemlju straha. Ali kao što vidite, živa sam. Zasad. Ali bilo je tu raznih egzibicionista. Nikad neću zaboraviti neke djevojke od kojih se jedna spustila s ruba prema dolje držeći se rukama za rub, dok su joj noge bile na kosom komadu zemlje. A ostale curke su je slikale. Ja jednostavno nemam komentara na tu ludost. Samo mali odron zemlje ili krivi korak i fotkat će se na nekom drugom svijetu.
Nakon kratkog bivanja u tom raju, morali smo se zaputiti prema busu. Pogađate? Trčeći. Skoro smo opet zakasnili. Stvarno ne znam što nam je bilo taj dan.
Da se mene pitalo, provela bi tamo cijeli dan. Pregledala i poslikala sve što se ima za vidjeti. Sjela kao čovjek u pristojnoj udaljenosti od ruba, pustila mjuzu, otvorila jedan cider i zapalila koju. A uz sve to gledala u veličanstveni zalazak sunca. E to bi onda bilo to.
Sjeli smo zadihani u bus i krenuli prema Galwayu...
Nastavit će se...
Sandrine avanture možete pratiti na njenom blogu Gate 32 i na Facebook stranici.
