Australija. Moje mjesto iz snova. Ovo mi je treći put da sam ovdje. Da, zaista sam tu. A niti nakon deset dana ne mogu to shvatiti. Trenutno sam u Victoriji u jednom malom lijepom gradiću. Kiša ne prestaje danima. Kažu goreg proljeća nisu vidjeli u zadnjih 20-ak godina. Osjećam se kao prava sretnica. Ali kažu i da nakon kiše dolazi sunce. I jedna divna duga.
Prvi put sam dotakla australsko tlo davne 2005. Odmah sam se zaljubila. A leptiriće još uvijek osjećam. To je ona ljubav koju nikada ne preboliš. Drugi put sam išla 2014. I ako me pitate, išla bih tamo opet i opet.
Sjećam se svog prvog putovanja na taj neobično magičan kontinent. Kod nas je padao snijeg kao lud, jedva smo stigli do aerodroma. Moje prvo putovanje avionom. Putovala sam sa sestrom koja se vraćala doma. Bio je to dug put, 24 besana sata. Od ta 24 sata, ja sam možda odspavala jedva dva, na repete, dok je moja sestra, koja je očito pobrala sve gene za spavanje, bila toliko budna. Ali vrijedilo je. Itekako je vrijedilo.
Kad smo sletjeli u Melbourne, jedan potpuno drugi svijet. Predivan. Obuzeo me neki divan osjećaj, kao da sam došla na neki drugi planet. Teško je to objasniti. Ali neki od vas znat će o čemu govorim. Vidjelo se da je to drugi kontinent i da ništa nije isto. Od kuća, ljudi, vegetacije do životinja.
Šogor mi je iz zezancije kupio pravi kaubojski šešir s mrežom za lice i rekao da se sad mogu baciti na posao na farmi. Bio je to moj prvi poklon u Australiji. Još uvijek imam taj šešir. Eno ga sad na mom ormaru skuplja prašinu, ali krije uspomene iz jednog od najljepših perioda mog života.
Bila je noć kad smo stigli u mali gradić Myrtleford, oko 300 kilometara udaljen od Melbournea. Pozdravila sam se sa svima na farmi i otišla u krevet polusvjesna da sam napokon tu, a zapravo nesvjesna što me još sve čeka. Gotovo ništa nisam vidjela pošto je bila noć. Ali kad sam se probudila i pogledala kroz prozor, ostala sam bez riječi. Predivan prizor ispred mene. Kao da mi je Australija govorila: 'Dobrodošla mala, ugodno se smjesti i uživaj' - i tada sam znala da će to biti putovanje života. I bilo je.
Jedna od stvari koja me oduševljava kod ovog kontinenta je ta da je zaista raznolik. Tu je unutarnji dio, divljina, pustinja, kilometri i kilometri crvene zemlje. Pa predivna priroda i farme. Mali gradići. Kao da si ušao u neki stari film s John Waynom. I onda još ugledaš klokane i koale oko sebe i pomisliš kako si zaista na drugom kraju svijeta. To je to. To je prava Australija.
Tu je i obalni dio kontinenta s najljepšim plažama, s najzlatnijim pijeskom, divljim oceanom i malim gradićima. Ti surfaš, a oko tebe plivaju dupini. Mjesto je to modernih obalnih gradova, ali i malih mjesta koja će te odvesti u 70-e. Ljudi tamo hodaju u kupaćim kostimima, japankama i pod rukom nose svoje daske za surfanje. I svi su tako opušteni. I sretni. Djeca cvijeća.
A onda je tu i velegradski dio, gdje ne postoji ništa što ne možeš vidjeti i sve što možeš. Mjesto gdje se isprepliću razne kulture. Mjesto gdje se divljina i obala stapaju u beton i noćna svjetla grada.
Ali najviše od svega zaljubila sam se u onaj osjećaj koji te prožima dok si tamo. Osjećaj koji se ne može opisati riječima, nego samo osjetiti tu negdje. Zato je meni Australija tako posebna. Neki drugi svijet.
Evo me tu još jednom. I iako nije isto kao prvi ni drugi put, opet je posebno. I iako me ponekad uhvati nostalgija za dobrim starim vremenima koja kao da su bila u nekom drugom životu, znam da me čekaju nove pustolovine. Nova mjesta, novi ljudi i nove uspomene za kojima ću čeznuti idući put kad se opet vratim.
Tek sam došla.
Sandine pustolovine možete pratiti na njenom blogu Gate 32 i na njenoj Facebook stranici.
