Kad se samo sjetim one besane zadnje večeri prije polaska. Poznata sam po tome da iako se krenem na vrijeme spremati, bar psihički, nekako se uvijek nađem kako nervozno pokušavam utrpati još koju krpicu u 2 ujutro prije putovanja.

Kupovanje putnog osiguranja večer prije polaska. Tko to još ostavlja za zadnju večer? Ja. A par dana prije u banci sam ugovorila internet bankarstvo i dobila onaj token. Niti znam kako ga koristiti ni kako njime plaćati. Zove me žena iz osiguranja i govori: "Vidim da pokušavate platiti preko interneta, ali nešto vam ne ide." Mislite gospođo? Kako se koristi vražji token?

I sad, dok mi ledeni vjetar i minusi prolaze kroz kosti, pokušavam se prisjetiti onih toplih dana i onih sunčanih istočnih krajeva u kojima sam bila prije svega mjesec dana. Kako je život ponekad čudan.

Već negdje na sredini putovanja pa i prije, prestala sam pisati. Jednostavno nisam znala otkud krenuti, a najjednostavnije je bilo od početka. Ponekad od najnormalnijeg dana, a ponekad od zanimljivih dogodovština, jednostavno nisam znala što napisati ili kako sve to sažeti pa sam odgađala. Ali ono što mi se uvijek dalo bilo je fotografiranje. 82 dana po Australiji, skoro 4 tisuće fotografija

Sad sam se vratila kući. Prilagodba životopisa, slanje molbi. Sve mi se to nekako čini nevjerojatno. Pa prije mjesec dana sam bezbrižno surfala valovima, a sad surfam internetom u potrazi za poslom. Ipak sam pokleknula. Nakon 4 godine rada i nerada izvan struke, nakon 4 godine zasićenja stanjem na tržištu, odlučila sam da je vrijeme da nađem pravi posao doma. Ili možda nije. Više ni sama ne znam. Kako vrijeme prolazi, sve sam manje sigurna u to. Da li je to zbilja moj poziv? Nije. Ali ne znam što drugo.

No prije svega toga, osjećam da nisam zaokružila ovo svoje putovanje. Ima toliko priča koje bi vam htjela ispričati, toliko slika za pokazati. Toliko toga se izdogađalo u međuvremenu, a u biti ništa spektakularno, doli jednog, za nekog neobičnog, a za nekog normalnog putovanja. Sad se pokušavam prisjetiti svega toga.



U avionu za Dohu upoznala sam jednu australsku Hrvaticu koja se vraćala doma s roditeljima. I kako su oni imali karte za prvi razred od Dohe za Melbourne, tako je ona odlučila pitati  imaju li možda slobodno mjesto da i nju ubace. A kad je čula da je meni kroz koji sat rođendan, ponudila se da će pitati i za mene. Odmah su mi počeli padati na pamet najluđi scenariji. Naslikavanje u prvom razredu. Šampanjac, jagode. Spavanje u ležećem položaju. Bit ću faca na fejsu. Ništa od svega toga. Cura je pitala, ali nije bilo mjesta ni za mene ni nju. No, nije bilo loše malo maštati.



Pa kad sam u avionu iz Dohe za Melbourne shvatila da mi je u pretincu iznad sjedala, nečiji teški metalni kofer pritisnuo moj ruksak ravno na leću novog fotoaparata i kad sam vidjela udubljenje na futroli, pozlilo mi je. Koji sam ja pehist. Nakon što sam to prijavila, došla je glavna stjuardesa koja mi se ispričala sto puta, kao da je ona sirota kriva. Govorila sam kako je sve u redu, a u sebi sam mislila da je smak svijeta. Ali sad kad gledam unatrag, sve te neke ružne stvari koje su se dogodile, zapravo su ono što je zanimljivo. I uvijek naučiš nešto iz toga. Kao na primjer, nemoj ostavljati osjetljive stvari gore iznad jer se u letu svašta može dogoditi. Na sreću, moj fotoapart je nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Štoviše, zabilježio je i par fotografija iz aviona.

Slijetanje u Melbourne. Bio mi je rođendan. Nakon što su me pokupili na aerodromu i nakon što smo već krenuli prema farmi, dogodilo se nešto totalno neočekivano. Rođaci u tajnom dogovoru s mojom sestrom čekaju usred Melbournea na parkingu ispred McDonaldsa s tortom. I ne mogu vjerovati, evo me tu, na drugom kraju svijeta, režem tortu na haubi. Koje iznenađenje. Koja sreća.
Kad smo obavili ovu slatku tajnu, već je polako padao mrak i morali smo krenuti prema farmi. Još jedno 3 sata do odredišta. Ali kad sam u daljini vidjela svjetla grada koja su me zvala, počela sam osjećati neki nemir. Vidi ga, tu je, a ne mogu izletjeti iz auta usred onih svjetlećih nebodera i viknuti: "Evo me, tu sam! Napokon sam tu!" Melbourne će morati sačekati. Ja ću morati sačekati. Sad je red na ruralnu Australiju. A nakon toga, još puno novih mjesta i zanimljivih iskustava. Nadam se da ćete biti uz mene na ovom putovanju.



U idućem nastavku pišem o svojim prvim danima na jednoj australskoj farmi.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju