'Dok ležim nepomično na rubu izgubljenog svijeta i gledam u ocean indigo boje kako se prolio nebom po kojem pleše trinaest cijelih osam milijardi zvijezda, ni jedna više niti jedna manje, slušam more kako u pravilnim vremenskim razmacima valja i kotrlja kamene oblutke samotnog otoka,' ovim riječima započinje novi post na Blog.hr, autor bloga Brod u boci.
Ima nečeg smirujućeg u tom ritmu, u beskonačnom ponavljanju, najprije čuješ ono muklo vaulll pa kotrlj kotrlj kotrlj unatrag i netom što u sebi izgovoriš kralj-kraljica-smrt-kobasica naiđe novi vaulll i opet kotrlj kotrlj kotrlj... San mi se vrzma po licu kao endemska gušterica, čas je na obrazima, čas je na obrvama, pa se penje po čelu i tjemenu, bocka me, okreće se i skakuće, al' na vjeđe nikako neće.
Na Palagruži sam. Na Velom Žolu. Gore na vrhu je lanterna. Svakih sedamnaest i po sekundi, snop bijelog svjetla propara tamu i opiše krug od dvadeset i šest milja. Tamo daleko na horizontu žmirka tanka, jedva primjetna linija. Ne, nije to kolona automobila koja je zaglavila na otok Čiovo. Čije je ono? Na zadnjem SMS-u koji je stigao piše - Dobro došli u Italiju. Ma nemoj mi reć!? Dođe mi da povičem - Điđi, Frančesko, Karmelo, di ste kumpanji, ajde svratite na piće! Bolje ne, probudit ću ostale, prenut ću ih sna palagruške noći.
Da, čak i bez štipkanja znam - zaista sam na Palagruži. U okviru iznenadne i ničim izazvane mosoraške ekspedicije u sastavu - SaDa DaNi RaDe Sa VaMa. U svakom slučaju, okupilo se društvo sjajnih momaka i djevojaka dovoljno blesavih i razigranih da jedne vesele večeri nakon kritične količine vina, nikotina i kofeina, na nečiji prijedlog - ej ljudi, ajmo iznajmit gumenjak i otpičit do Palagruže, svi uglas odgovore - možeeeee.
A kad se, nakon što početno oduševljenje malko splasne, netko sjeti pitat - a koliko će nas to koštat, čela oko stola namršte se kao njive u Komletincima, izvade kalkulatore pa kažu - ajmo skontat. Najam toliko, benzin ovoliko, plus voda plus hrana puta dva, sve dijeljeno devet - pa ajde, i nije toliko strašno. Pa i nije. Kad bi se gađali avionima.
Palagruža je jedno od onih mjesta za koje zapravo nisi posve siguran da uistinu postoje. Dovoljno je blizu da skoro svakodnevno srećeš ljude koji su barem jednom tamo bili i poslije o tome ushićeno pričali, ali nisi siguran jesu li se rogačušom opili ili ludih gljiva najeli, a opet s druge strane, tako je bolno daleko da nekako nesvjesno odmakneš rukom svaki put kad ti ta ideja prođe kroz glavu.
Prolaze dani, prolaze godine, a ti nikako ne uspijevaš naći barem jedan dovoljno jak, i koliko-toliko razuman razlog da lupneš takujinom u stol i kažeš - sutra idem!
Cijeli tekst o Palagruži, te drugim prekrasnim mjestima možete pročitati na blogu Brod u boci.
