Kad sam dobio poziv za sudjelovanje na prvoj europskoj utrci Reebok Ragnar Relay, jedino što mi je bilo poznato bilo je tko je, odnosno što je Ragnar. Ali, kad sam malo razmislio, nešto što nosi ime Ragnar sigurno mora biti avanturističko i spektakularno. A Ragnar je vikinški junak i vladar, dok je Ragnar Relay zahtjevna utrka i jedno od najvećih sportskih događanja u svijetu trčanja, točnije onog štafetnog. Natjecatelji u svakoj utrci prelaze odaljenost od oko 200 milja (otprilike 320 kilometara), pa se i ovaj Ragnar se zasigurno pokazao kao velika avantura i spektakl, kao što sam i pretpostavljao!
Koncept same utrke veoma je zanimljiv i potpuno nov, barem za hrvatske pojmove. Utrka se odmiče od klasične cestovne utrke koje su postale veoma popularne zadnjih godina u Hrvatskoj. Za početak, utrka je štafetna, deset trkača čini jedan tim koji u što kraćem roku mora prevaliti dionicu od otprilike 200 milja, podjeljenu u 30 etapa. Moj tim, Reebok South East Europe, činilo je još 3 trkača iz Hrvatske (Igor Špoljarić, Nedeljko Vareškić i Zvonimir Mikašek), 2 djevojke i 2 dečka iz Grčke i jedan kolega iz Italije koji je odradio lavovski posao i istrčao dionice za dvoje ljudi. Start utrke bio je u jednom gradiću iznad Dovera u južnoj Engleskoj, a cilj u gradu Brightonu nekih 200 milja i 28 sati truda, muke, uživanja i zajedništva dalje. Na utrku se prijavilo oko 120 ekipa, i to stvarno svakavih profila – od profesionalnih trkača koji su noć prije proveli u kombiju i prolazili svaki kutak staze kako bi bili čim bolji, do ljudi koji su se obukli u kostime superheroja i jednostavno uživali u vrhunskoj atmosferi, zajedništvu među svim natjecateljima i preksnom krajoliku južne Engleske.
Prije starta same utrke podijelili smo našu ekipu u dva kombija, a kombije smo nakrcali rezervnom odjećom, hranom, prijenosim punjačima za mobitel, kartama, navigacijom, dekama, vrećama za spavanje i svim ostalim što treba sadržavati jedan pravi survivor-kombi. Došlo je vrijeme za start prekrasne avanture. Za 28 sati trčanja, vožnje velikog kombija po „krivoj“ strani ceste, za snalaženje po selima i obali južne Engleske, za netuširanje, slabo hranjenje, premalo odmora između višekilometarskih dionica, nespavanje, ali i veliko zadovoljstvo koje se osjeti u trenutku kad završiš svoju zadnju dionicu i kada sa svojim timom napokon prođeš kroz cilj. Ja sam bio trkač broj 9, dakle moje dionice su bile 9, 19 i 29. Redom klasificirane kao hard (12,5 km), very hard (12 km) i easy (5 km). Odmah sam znao da ako preživim prve dvije, zadnja će biti čista uživancija. I tako je i bilo. U timu smo imali nekoliko vrhunskih trkača (ultramaratonca, maratonku, poluprofesionalne trkače, trenere trčanja i sl.) pa sam imao i dodatan motiv da pokažem da i mi amateri i rekreativci nismo za baciti. I mislim da sam uspio.
> 10 najljepših mjesta za trčanje u Hrvatskoj
Između svojih dionica imao sam otprilike 7-8 sati za odmor, ali taj odmor i nije bio odmor jer se u tom vremenu bilo potrebno voziti od jednog štafetnog mjesta do drugog, pokupiti trkače koji su završili, iskrcati onog koji kreće, brinuti se o navigaciji, hrani i sl. Jedinih nekoliko sati u komadu u kojima se trkač stigne odmoriti jest kad svoje dionice trči ekipa iz drugog kombija, ali teško je to vrijeme provedeno u kombiju nazvati odmorom.
Zanimljivo je da se trči i po noći, moja druga dionica startala je u 2:30. Upalio sam čeonu lampu i krenuo u mrkli mrak. Neki su od trkača svoje noćne dionice trčali kroz šumu. Ja sam mislio da je meni bilo strašno, ali kad sam to čuo, prestao sam se žaliti!
Specifičnost je ove utrke i da treba jako paziti na oznake na stazi jer ima puno „skretanja“ i relativno se lako izgubiti, pogotovo po mraku. Jedan trkač iz našeg tima je, nakon što je shvatio da je izvan staze, preskakao ogradu i trčao kroz privatni golfski teren ne bi li se vratio na stazu. Na kraju svega završili smo 41. od 120 ekipa, što je bio sasvim solidan rezultat za koji se moralo poklopiti puno faktora, a jedan od njih je i odgovarajuća oprema za koju moram zahvaliti Reeboku, koji nas je, kao naš sponzor, opremio vrhunskom odjećom i obućom.
Na kraju, moram priznati da sam uživao u apsolutno svakom segmentu ove sjajne utrke. Bila je fantastično organizirana, krajolik je bio sjajan, nije se trčalo samo po cesti, nego je bila kombinacija svega, šume, ceste, stepenica, šljunka. A ono što čini ovu trku tako posebnom ipak su ljudi. 1200 zaljubljenika u aktivan život, druženje, prirodu i avanturu napravili su ugođaj za pamćenje. A o tome da za 9 apsolutnih stranaca iz svog tima nakon ovakve utrke imam osjećaj kao da smo zajedno proživjeli 100 godina, nije potrebno ni trošiti riječi. Sve u svemu, sjajna utrka, sjajno iskustvo i Ragnarians, see you again next year!
