Ono što je zanimljivo za Tienanmen jest da je okružen sa svih strana cestom i ogradicom, tako da na njega dolazite kroz podhodnike. Svi turisti prolaze normalno i dolaze na trg i nitko ih ništa ne pita, dok Kinezi stoje u kontroli kao da ulaze u avion. Odlažu svoje stvari na pregled, kroz koji i oni sami prolaze. Naravno, ne možeš vjerovati da to rade pa se upitaš zašto? No o tome u sljedećoj pričici.
Trg je stvarno ogroman, a na njega se nadovezuje „Zabranjeni grad“. Palačetina, tj baš grad koji je bio napravljen za jednog od silnih careva. Ono što je zanimljivo i extra čudno jest što je nasred trga postavljena grobnica Mao Ce-tunga (prvi predsjednik Kine i čovjek odgovoran za torturu koja traje i dan danas), a njegovo se balzamirano tijelo diže svaki dan da ga ljudi vide (vjerojatno obična lutka). No Kinezi i turisti plaćaju ulaz i odlaze tamo da to vide.
Mi smo bacili koju fotku trga i krenuli laganom šetnjicom do Zabranjenog grada. Funfact te same konstrukcije. Gradeći ovo abnormalno čudeso u tom gradu, car je dao izgraditi rijeku (da prokopati rijeku) do nekog grada na jugu, kako bi se od tamo moglo slati drveće koje mu je bilo potrebno da izgradi svoj gradić. Trajalo je godinama, ali isplatilo se. Sve još stoji tamo i zapanjujuće je prekrasno i divno za gledati. Kao da je vrijeme stalo, osim hrpetine turista koji migolje kroz te ulice. Interesantno je što su muškarci koji su željeli raditi za cara unutar tog njegovog grada/kompleksa/palače morali biti uškopljeni. No kad kažu uškopljeni mislilo se – režemo sve, tako da nema šanse da oni spavaju sa carevim gospodičnicama. Što se tiče samih dama koje su bile u palači, one su pak od malena nosile cipelice koje su im oblikovale stopala tako da su im prsti kad bi odrasle bili spojeni u jedno. Ono što se željelo postići jest da je noga što manja i sve je to bilo kao neka šaka i jedva su hodale. Ne mogu si zamisliti da ti netko zaveže nogu i nešto i ne dopušta joj da se razvija. Sama palača je prekrasna, prekrasni motivi, prekrasni ukrasi, prekrasne ulice... Još jedna interesantna stvar je da su i car i carica imali posebnu svoju kuću u kojoj bi samo slavili rođendan, dakle svatko bi je jednom godišnje iskoristio. Neki dijelovi su još uvijek unutra točno onakvima kakvi su bili tada, pa se može škicnuti kroz vrata i prozore.
PS: ono što me šokiralo po cijelom tom trgu jesu ogromne (abnormalno ogromne) slike Mao Ce-tunga koje vise na ulasku u Zabranjeni grad. Svuda su i hrpa ih je. Naime, još uvijek je obožavan, ako to niste uspjeli pohvatat (tj mora biti obožavan)
Kontrola kontrola kontrola
Sigurnosni sustav za dolazak na trg je malo pretjeran nama, no njima je potpuno normalan. No zašto se sve to odvija ispričala nam je potajno, još u busu kad smo tek stizali na trg, naša odlična vodičica. Vjerojatno ste svi upoznati sa napadom na studente i općim pokoljen koji se odvio prije 20ak godina. Studenti i učitelji su došli protestirati na taj trg (cijela politička priča se krije iza toga i tipkala bi 4 posta samo o tome, pa ukoliko nekog zanima probat ću nać link na netu i zaljepit ga na kraju posta). Na trgu se kroz dane skupilo tisuće i tisuće ljudi, a završilo je kobno. Oko 5000 ljudi je umrlo, a nagađa se da je oko 30,000 ranjeno. A najgori dio jest što su ih gazili i tenkovima. Strahota za čut i strahota za prepričat i strahota što se to dogodilo. Najstrašnije je to što jedan prosječan Kinez ne zna za to ili će se praviti da ne zna da nebi nastradao. Naime za svakog Kineza, postoji drugi Kinez koji ga čuva, kao u svakom komunističkoj državi. Već sam spomenula prije cenzuru interneta, pa upravo iz takvih političkih razloga ona i postoji. U google-u u Kini ne možeš pronaći nikakvu sliku o ovom događaju, tj možeš, ali interpretiraju je na drugačiji način. Tvrde kako je napad bio iz totalno drugih razloga, a da broj žrtava ne prelazi stotinu ljudi (mislim da smo tako čuli). Zašto smo o tome trebali pričati u busu, a ne vani. Naime riječi student i profesor su ipak prepoznatljive na svakom jeziku i iste su i na engleskom, a ovaj događaj se tamo ne spominje (jer se „nije“ dogodio). Njihov vodič nije sudjelovao u ovoj priči niti je shvatio dok nam je vodička to prepričala sa zamijenjenim riječima (ili ja mislim da nije skužio).
Posjet doktoru i famozna patkica
U Pekingu smo još otišli na nekoliko turističkih klopki. Osim vaza u planu puta se pronašao i odlazak kod doktora. Svi su mogli dobiti masažu nogu i onda savjet njihovih stručnih medicinara, a za kraj recept (ukoliko ti je bilo loše, a naravno da su pronašli nešto) sa cifrom na njemu da ti se zavrti u glavi. Oni pregledavaju svoje pacijente tako da im poslušaju bilo i tako saznaju probleme. Vjerojatno ima nešto u tome, a vjerojatno pitaju 6 istih pitanja sve i nešto od toga čovjeka stvarno smeta pa pogode i vrte se oko toga. Jednoj gospođi je pronašao sve i svašta i dobila je recept za te silne lijekove. Cifra lagano 100 na više eura. Divota, zar ne? Isto tako odveli su nas da probamo famoznu Pekinšku patku. Stvarno je ukusna, no dobili smo je svako za jednu tortilju i ostali gladni. Pošto nas je bilo za 4 stola po otprilike 8-10 ljudi, svatko je dobio jednu patku. No od patke se reže samo onaj najslasniji i najbolji dio, ostalo se baca valjda? Uz patku smo dobili male tortiljice, kao palačinkice u koju se onda to meso zamata i po želji se stave njhovi začini. Uglavnom, skupo, al fino i za pod zub. Tu smo bili razočarani i drmali po riži dok ne ubiješ glad djelomično.
Vlakom do Xiana
Xian, divota, al baš divota! Najbolje sjećanje i tamo bi se rado vratila. Do tog grada smo stigli vlakom. Putovali smo preko noći i imali kupeiće i krevete na kat i sve je prošlo jako dobro. Fino smo se naspavali, putovanje nismo osjetili i odmorni stigli u taj krasan milijunski gradić. Naime Xian je jedan od najstarijih gradova u Kini i meni je divan. Sljedeći post posvetiti ću samo prekrasnim fotografijama iz Xiana, izletu na kojem smo tamo bili i sitnicama koje sa uhvatila. Tamo se nalaze slavni Terakota ratnici o kojima ću više u postu sa slikama da vam uz tekst bolje dočaram priču.
Shanghai!
Dolazak u ovaj „europski“ grad u Kini obavili smo lokalnim letom. Čovjek bi si pomislio, ah sad sat vremena, a kad ono 3 sata leta. Shanghai je divan, moderan, prepun nebodera, šarenih plakata. Svi su komentirali da je kao NYC i Dubai, ja nisam bila još tamo, pa mi je vidjeti te nebodere bio šok. Stvarno je prekrasno. Naravno i tamo su nas odveli na fenomenalne turističke atrakcije pa tako smo se prvu večer vozili brodom po rijeci i gledali Shanghai i jedan dio me nevjerojtano podsjeća na London i dio uz Temzu i njihov Parlament, al eto, to sam vjerojatno samo ja i još nekolicina. Vožnja brodom je bila uz večeru, koja je zbilja bila dobra za razliku od nekih i fotkanje grada. Sljedeći dan smo imali vremena i prošetati se po gradu i obaviti neki šoping. Dućan na dućanu, neboder jedan veći od drugoga. Stvarno krasan doživljaj. Ono što mi je ostalo u najboljem sjećanju iz Shanghaja jest televizijski toranj koji smo posjetili. Drugi najviši, ako se ne varam, u svijetu. Liftom smo se popeli hrpetinu katova i krenuli u laganu šetnjicu uokolo, slikajući grad iz ptičije perspektive (nije baš ptičija kad su neboderi nešto niži od ovog ogromnog). Malo kasnije otišli smo kat više i stali na stakleni pod gdje ti cijeli grad stoji pod nogama. Oni koji imaju strah od visine su vrištajući silazili dolje, no oni neustrašivi i oduševljeni se nisu dali maknuti s toga. Meni je bio fantastičan doživljaj i ubacit ću koju sliku da vidite kako to izgleda.
Ne može proći bez pazarenja
Prvi susret sa kineskim shoppingom smo imali u Xianu. Baš plac plac, a unutra čudesa. Prva kao glavna ulica ima samo sitne dučkase sa magnetićima i sličnim sitnicama. Pa nešto malo oblekice, kimona i sličnog, pa puno puno njihove klope. No kad smo skrenuli u koju uličicu desno lijevo ima se što za vidjeti. Sa svih strana sve žive marke sunčanih naočala, majica, vesta, cipela, torbi, remenja, novčanika, ma sve svesve što možete zamisliti. Naravno 85% toga kopija, što boljih što groznih, a ostatak je i ukradeno ili preuzeto iz neke tvornice koja je napravila viška robe pa se prodaje na crno. Naime sve najveće marke svijeta, od LV-a, do Chanela, do Pradaitditd, između ostalog što su večina pod istim vlasnikom, proizvode svoju robu tamo i dostavljaju je onda u Europu gdje samo naljepe još dodatne oznake kako bi dokazali da je proizvod orginal. Uglavnom, na placu se moglo pazariti svega i svačega, bio je stvarno doživljaj vidjeti ih kako se trude dokazati da je nešto orginal a ne kopija. Baš su nas nasmijali i zabavili.
Drugi susret sa China Shoppingom smo imali u Shanghaiju, prije nego smo se ukrcali na avion. Došli smo na plac koj me podsjeća sa dučanćićima na Importane Centar (samo je ovaj 20x veći i izgubiš se u tri i pol sekunde). Ovaj je baš napravljen kao fejk plac, no čar se skriva iza prodavaonica (u malom crnom sobičku) gdje te odvedu ako vide da planiraš potrošiti para pa ti izvade najbolje ukradene torbe ili najbolje kopije. Napomenuli su nam da tamo ne zalazimo pa se nisam dala natjerati da me strpaju iza pulta i odvedu u tajne odaje, iskreno sad mi je malo žao, baš me zanima kako to izgleda. Uglavnom starka na svakom koraku za 60ak kuna, satova milijardu svih marki, torbi na pretek, a Ray-banica milju. Zanimljivo je što stvarno sve prozvode pakiraju apsolutno jednako kao što ih dobiješ i tu. Ray-Ban cvike se dobiju u identičnoj kutiji, s identičnim uputama zamotanim u mali celofančić, s krpicom i cijelom opremom. Šteta što sam ugrabila neke cvike i cjenkala se ko blesava na placu u Xianu. Ufff cjenkanje! O tome ću sljedeći put...
Link za one koji žele saznati nešto više - Tiananmen protest profesora i studenata
tekst je objavljen na blogu It's purple Passion.
