Zamislite da živite na relativno malom otoku, a da vam do najbližeg kopna (usput budi rečeno – ponovno otoka), treba ni manje ni više nego puna 64 kilometra. Jedno je sigurno – dobro biste se odmorili, ali vjerojatno, takav život bi vam u nekom trenutku dosadio.
Škotsko otočje Kilda udaljeno je već spomenuta 64 kilometra od otočja Hebrida. Podrijetlo imena i dalje nije jasno, jer koliko se trudili, nitko nije uspio naći sveca koji nosi ime Kilda, tako da se vjerojatno radi o krivom tumačenju pomoraca, koji su naziv „Kilda“ prenijeli dalje u 17. stoljeću.
Najpoznatiji i najveći otok je Hirta, koji se može podičiti i najvišim liticama u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu. Uz Hirtu, veći otoci su Soay i Boreray, a tu je i nekoliko manjih otoka. Temperature su sve samo ne ugodne, tako da život ovdje zbilja nije bio lagan. Naime, iznos od prosječnih 5 stupnjeva u siječnju, do 12 u srpnju. Cinici bi zaključili kako barem nije potrebno mnogo različite odjeće.
Otoci imaju i veliko povijesno značenje. Iako se njihova naseljenost prvi put spominje u Srednjem vijeku, na otocima je život postojao i mnogo prije, čemu u prilog govore i nastambe iz prapovijesti. Ipak, iako je otočje nekad bilo naseljeno, nikad nije brojalo više od 180 duša, a nakon sredine 19. stoljeća, broj je pao i ispod 100. No, zanimljivo je kako se krajem 19. stoljeća jako razvio turizam (naravno, ni blizu nalik na današnji masovni) te su turisti stizali sve do 1. svjetskog rata, u kojem je otočje dijelom i stradalo.
Nakon toga se više nikad nije oporavilo kad govorimo o stanovništvu, jer je dvadesetih godina došlo i do epidemije gripe, što je desetkovalo stanovništvo. Na kraju je brojka spala na svega 36 žitelja te je 1930. cijela populacija evakuirana. Danas otok nastanjuje tek vojska, dok ljeti u istraživanje dolaze razni znanstvenici i biolozi, zbog nekih posebnih životinjskih vrsta koje nastanjuju otoke.
Kad spominjemo te životinjske vrste, u prvom redu se misli na atlantskog tupika, ali i blunu, burnjaka i velikog pomornika. Također, na nekim otocima još uvijek žive i rijetke vrste ovaca, a još 1986. godine, otočje je zasluženo upisano i na UNESCO – ov popis Svjetske baštine.
