Polako se navikavamo na afričku zbilju, na njezin ritam i običaje, na neimaštinu i stvarnost koja nas okružuje. Ali jedna strana priče su njezina sela, dok su prenapučeni gradovi nešto sasvim drugo. Prljavština i smrad šire se ulicama. Bijeda, glad i siromaštvo u očima ljudi koji lutaju prašnjavi po cestama. Toliko različitih osjećaja i dojmova ostavlja Nouakchott i njegov asfalt. Sjedim ispred pekare dok iz luksuznog automobila izlazi jedan gospodin, a pored mene u tišini sjedi gladno dijete.
Prvi put vidim toliko pothranjeno tijelo. Nema ni mesa ni mišića, samo natečene oči koje me ponizno gledaju. Srce mi se slama dok promatram još jednu životnu nepravdu, tu sliku tuge koja me navodi na razmišljanje o bezbrojnim sudbinama koje susrećem na putovanjima. O pravdi koja je negdje zastupljena, dok u nekom drugom kutku svijeta ne postoji ni u tragovima.
Navodno u Mauritaniji još postoji ropstvo. Jedna je od posljednjih zemalja koje su ukinule nešto nezamislivo nama suvremenim Europljanima. Ali zakon se sporo primjenjuje, treba vremena da pusti korijenje i potkopa stare običaje, ma koliko loši oni bili. Kod našeg domaćina služavka je crne boje kože. Tko zna za koliko novca radi. U dva dana, koliko smo proveli kod njega, ona nije stala, nije sjela niti izišla iz kuće koja ju hrani. Odlazimo do luke, najslikovitijeg mjesta u gradu. Stotine čamaca i ribara bore se s nemilosrdnim valovima Atlantskog oceana. Ponovno najgori i najteži dio posla nije u rukama Mauritanaca.
Burkina Faso, Senegal, Gvineja, Kamerun… Ima ih odasvud. Svi pjevaju dok guraju čamce prema dubokoj vodi, dok ih izvlače na obalu ili slažu dugačke mreže. Sa svakim povratkom izbacuju ribu. Nema je puno, možda pokoji sanduk. Za koliko tek novca oni rade? Kakav si život mogu priuštiti, za tu nemalu žrtvu, uza sav rizik koji preuzimaju? Unatoč tuzi koja vodi moje misli, ima nečeg posebnog u svemu što vidim. Toliko osmijeha i volje, ritma i snage. Afrika me svakodnevno osvaja svojom borbom. Navodi me na razmišljanje i upoznavanje sebe.
No, put me vodi dalje, u nove izazove i spoznaje. Od Nouakchotta krećemo na sjever prema drugom gradu na obali Atlantika, Nouadhibou. Da bismo došli do njega moramo ući u prazninu, u prostor u kojem vlada pijesak i snaga vjetrova koji pušu prema jugu. Po ne znam koji put otvaram Google Maps. Nema ničega, ne vidim sela, nikakav znak života. Samo cestu i smeđu pustinju kroz koju ta crta prolazi. Od sada nadalje treba biti pametan i oprezan. Put koji nas čeka više nije samo fizički naporan već je i mentalni izazov koji je potrebno savladati.
Kupujemo hranu za šest dana koliko mislimo da nam je potrebno da bi prešli udaljenost od 480 km. Deset litara vode ubacujemo u bisage i krećemo u prvu dionicu. Čeka nas 70 km praznine do prvog sela u koje se nadamo doći, a koje se sastoji od svega šačice kuća. Izlazimo iz grada jednostavno i ubrzo više nema ničega. Čuje se samo zvuk vjetra i pijeska u stalnom pokretu. Zvuk pustoši izaziva strahopoštovanje, ali ponekad je bolje ne misliti na ono što slijedi, bolje je samo zagaziti u tu novu stvarnost i pustiti sudbini da nas vodi.
U sljedećim danima pustinja upravlja svime. Usporava nas vjetrom, dovodi do fizičke iznemoglosti i patnje. Praši nas i prlja pijeskom. Prži nas snagom sunca. Mi svejedno idemo dalje, iz dana u dan. Ponekad uzbrdo, rijetko kad nizbrdo, uglavnom je sve ravnica. Na kraju svake dionice tijelo mi se raspada. Čitav taj proces od jutra do mraka obuhvaća bezbroj emocija, pitanja i misli. Ali na kraju dana, kad podignem šator i skuham kavu prije večere, sve je potpuno jasno. Promatram pejzaž, osluškujem tihi šapat pustinje koji u meni budi zadovoljstvo i smisao.
Volim taj pijesak koji je nemoguće pokoriti, zrnca protiv kojih nema smisla voditi borbu, koje možemo samo prihvatiti, prepustiti im se. Pustinja je majka koja nas uči prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Nešto što je zapadnjačkom umu, naviknutom na osvajanje, često neprirodno i besmisleno. Pustinja je kao život, potrebno je prepustiti joj se, pristati da nas taj val nosi, bez pitanja i planova.
Ponekad prolazimo kroz zaboravljena sela, pored šatora lutajućih nomada. Ovdje ljudi nemaju ništa. Pitaju nas da im damo majicu, tenisice, bilo što. Ali mi nemamo ništa osim ono malo osnovnih stvari koje su nam potrebne da bi preživjeli. To žicanje ponekad me ljuti, ali sa svakim novim danom i taj dio sve bolje prihvaćam. Boja naše kože njima ostavlja dojam bogatstva, a za razliku od mnogobrojnih Europljana koji se ovdje spuštaju skupim kamperima i džipovima, naša brzina im omogućuje da stupe u kontakt s nama. A svaki razgovor je prilika da se nešto zatraži, uvijek u nadi da će to i dobiti.
Vjetar koji puše prema jugu testira nas do krajnjih granica, ali ne smijemo razmišljati o njemu. Ono što je dobro jest da svaki dan uspijemo odraditi planirani minimum kilometara. Nemamo izbora, trebamo gurati dalje do sljedeće vode koja za nas predstavlja život. A pustinja, kao uvijek, pokazuje svoju raznolikost i promjenjivost. U jednoj nam dionici pokazuje svu svoju snagu.
Jak vjetar donosi snažnu pustinjsku oluju. Puše nam s boka. Izbacuje nas iz ravnoteže i otežava napredak, ali odjednom se događa čudo. Jugozapadni vjetar udari nas u leđa i pogura dalje brzinom od 30 km/h. Pijesak nas bocka u noge poput iglica. Treba zaštititi oči skijaškom maskom, prekriti usta i nos da bi mogli disati. Povoljan vjetar usred najtežih uvjeta pogurao nas je ukupno 136 km prema sjeveru, čime smo stekli dan prednosti. To je trenutak za slavlje koji liječi naš duh i budi moral. No, majka pustinja pokazuje i svoju dualnost. U njoj je i dobro i loše toliko jasno vidljivo. Isti onaj vjetar koji smo maločas slavili testira naše strpljenje već iste noći. Trga mi šator i ne da mi spavati. Ono što sam slavio po danu u tami se pretvara u noćnu moru. Mogao bih se ljutiti i žaliti na tu novu teškoću. San i odmor koji su mi prijeko potrebni za tu noć mogu zaboraviti. No ljutnjom ne bih dobio ništa. Mogu samo zahvaliti danu u kojem smo daleko dogurali. Mogu samo prihvatiti besanu noć i prepustiti se posljednjoj dionici do Nouadhiboua koja je pred nama…
Spuštam se prema gradu po temperaturi višoj od 30 stupnjeva. Zavojita cesta vodi nas do posljednje mauritanijske stanice. Iznenada ugledamo more, a jak vjetar donese svu njegovu svježinu i miris koji sam zaboravio. Tako poseban trenutak samo „usporeni“ putnik može osjetiti i shvatiti. Stanem sa strane i udahnem taj novi život i mirise mora. Da sam ovamo stigao autom, autobusom ili vlakom, ne bih to nikada tako doživio. Sklopljenih očiju, udišem taj poznati miris koji otvara moje srce. Osjećam svoju kuću i mjesto iz kojeg dolazim. Osjećam život koji more nosi, emocije koje struje kroz mene, i misli – uspjeli smo prijeći i Mauritaniju, pala je još jedna pobjeda.
Goranove pustolovine možete pratiti na njegovoj Facebook stranici Goran Blazevic 4km/h i Instagram profilu.
