Galerija
Neki su ga već posjetili, neki su možda primijetili njegove kule iz zelenila s autoceste prema moru, a mnogi možda nisu ni svjesni koliko su već puta prošli pored njega – dvorca Bosiljevo, jednog od najljepših hrvatskih (napuštenih) dvoraca. Nalazi se pored autoceste A1, 25 kilometara zapadno od Karlovca.
Dvorac Bosiljevo jedan je od onih čija je priča tužna. Propada već desetljećima, a sada je konačno i službeno zabranjen ulaz u njegovo dvorište. Doduše vrata su često otvorena pa to ne sprječava entuzijaste, no isplati se posjetiti ga pa makar samo bacili pogled kroz željeznu ogradu.
Zanemarena frankopanska baština
Usnuli ljepotan u povijesnim spisima spominje se prvi put kao vlasništvo Frankopana. Izgrađen u doba borbe protiv Osmanlija, imao je funkcionalan i obramben karakter kao većina dvoraca tog doba (nije izgledao baš ovako romantično kao danas). Imao je kulu, stražarnicu, pa čak i most.
Osmanska vojska došla je nadomak dvorca, no unatoč višestrukim provalama i pljačkama u okolnim krajevima, nije ga uspjela osvojiti.
Ipak, životna priča dvorca pratila je onu njegovih vlasnika. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan smaknuti su u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, a austrijske vlasti konfiscirale su dvorac. Brojni vrijedni predmeti „nestali“ su iz njega, a kasnije je počeo proces mijenjanja vlasnika koji baš i nije pomogao oživljavanju dvorca.
Tek u 19. stoljeću dvorac Bosiljevo pronalazi vlasnika koji će se brinuti za njega. Bio je to maršal Laval Nugent. Ovaj zaljubljenik u Hrvatsku irskih korijena naumio je otkupiti frankopanske posjede i udahnuti u njih novi život. Obnovio je dvorac u romantičnom duhu, a zanimljivo je i to da je 1826. godine kupio i obnovio kaštel Trsat u čijoj je grobnici kasnije i pokopan.
Uslijedio je proces stagnacije, a nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran. Za vrijeme Jugoslavije tu se nalazi ugostiteljski objekt u kojem je znalo biti živo, naročito vikendom. No, to su bili njegovi posljednji izdisaji. Uslijedio je poznat scenarij: rat tijekom i imovinsko-pravne komplikacije.
Vrijeme curi
Dvorac se već desetljećima polako urušava, vlaga natapa drvo, zidovi i stakla pucaju, mahovina preuzima podove i stubišta, raslinje viri i pada s prozora. Danas je na željeznoj ogradi i natpis upozorenja da je ulazak zabranjen jer područje nije sigurno – no vrata su uglavnom otvorena, pa brojni entuzijasti svejedno dolaze (na vlastitu odgovornost).
Ima li uopće ovom dvorcu spasa ili je već prekasno? Nadamo se da nije, no sve ima svoj „rok trajanja“, na što nas je podsjetila sudbina najljepšeg napuštenog dvorca Miranda u Belgiji koji je nakon predugog čekanja postao opasnost i konačno, srušen. S obzirom da dijele slične životne priče, Miranda bi mogla poslužiti kao posljednje upozorenje ili ogledalo njegove sudbine.
