Masa ljudi svakodnevno se okuplja na ovom djelu ghata kako bi odali počast svojim prijateljima, rodbini, ženi, mužu, djeci, roditeljima... Ovdje se vrši kremiranje. Nije mi bilo lako, ali imam samo jednu priliku da ovo doživim, pa nastavljamo dalje. Prilazi nam neki stariji gospodin i samostalno, bez naše zamolbe, počinje objašnjavati zašto se ovo radi. Moli nas da se ponašamo pristojno i da spremimo fotoaparate, što potpuno razumijem, ne bih baš htio vidjeti na jednom od naših sprovoda nekog Indijca kako skače okolo sa fotoaparatom - neki respekt se treba imati. Spremam aparat i krećemo za njim. Objašnjava nam da je ovo dio hinduizma, da kod ovoga nema tuge. Slavi se život osobe, a ne njegova smrt – to mi se posebno sviđa. Mi zapadnjaci previše brijemo na te tužne gluposti. Koliko god bilo teško kad nas neka osoba napusti, bolje je slaviti njegov život, godine i uspomene iza njega.
Ali ipak, nije ugodno - ni oku, ni za želudac – vidjeti osobu kako gori. Koriste posebna drva, kako objašnjava gospodin, koja su uljasta i prikrivaju smrad gorućeg mesa. Osoba koja je bila najbliža pokojniku, brije svoju glavu – a jednako tako i njemu/njoj. Nisam shvatio zbog čega, a bilo me strah i pitati. Koračali smo samo par koraka od više od 5-6 kupova gorućih drva, pokušavao sam držati pogled ispred sebe i ne zapažati dijelove tijela koji su toliko vidno gorjeli nadomak mene. Znatiželjni pogledi, s nekim čudnim upitnikom u očima pucali su po nama. Nisam se osjećao ugodno... Zapravo, odlučio sam nastaviti dalje, puno dalje od ovog ghata. Kako bi meni bilo da mi skupina turista ili putnika bane na pokop mojih bližnjih? Iz respekta napuštam mjesto, ovo je njihova kultura – ne trebaju glupog putnika s fotoaparatom da šeta ovako svetim mjestom.
Nije Varanasi samo poznat po ghatovima. Ono što se krije iza njih je jednako toliko očaravajuće. Šetnjom kroz male uličice dolazite do pravog „centra“ grada i središta svih događanja. Miris začina i street fooda, mirisnih ritualnih štapića, čaja i, ono što je neizbježno u Indiji, smrad kravljeg izmeta i kojekakvog smeća koje je zgurano sa strana ulice. Nemojte ovo krivo shvatiti, sve je to dio čari. To je prava Indija, a Varanasi ju dočarava kao ni jedan drugi grad.
Glasni uzvici trgovaca onemogućavaju vaš razgovor s putnicima i ostalim prodavačima, klinci vas vuku za ruku i žicaju neku lovu. Još da spomenem stotine krava koje flegmatično koračaju sredinom ceste i otežavaju promet - ali nikom ništa. Krava je sveta životinja u Indiji i više se pazi na dobrobit tih spomenutih životinja nego na siromaštvo koje je visoko i sveprisutno u Indiji.
Male uličice pune lokalnih trgovina u kojima se prodaju začini – od kurkume do sušenih datulja, razna šarena odjeća rađena od konoplje koja je hit među hipijima kojih još ima u velikom broju, pa sve do bezveznih gluposti koji se mogu uvaliti naivnim kupcima pod suvenire. Veliki hit je i kašmir i svila koju je moguće naći u svakom drugom shopu. Potežu vas za ruku i uvlače u trgovine da bi prodali barem neku sitnicu. Čak smo i naučili kako provjeriti je li kašmir pravi ili neka fejk kineska kopija. Uzme se šibica i zapali kraj kašmira. Ako smrdi po spaljenim dlakama (kao kad si slučajno spalite dlake na ruci dok pijani pokušavate zapaliti cigaretu), kašmir ili svila su pravi. Ako smrdi po plastici - lažnjak.
Evo, ovo je samo početak moje Indije, jedva čekam ostatak. Na redu je Nova godina i Božić. A za slavlje se odlučujemo na poznatim plažama Indije. Odlučujem da vatromet gledam na +35 stupnjeva s nogama u pijesku i guzici, ispod palmi, sa pivkanom u ruci. Slijedi 40 sati putovanja do – Goe...
