Bez obzira na hladnoću, sunce i dalje prži, pa bi vožnja autobusom bila ubojita za nekog tko sjedi na krovu vrućeg limenog vozila. Autobus je popunjen do zadnjeg mjesta, a Toni i ja dobivamo čudne poglede od lokalaca čije smo mjesto valjda „kidnapirali“ našom rezervacijom karata. Opet smo jedini zapadnjaci u krugu od oko petnaestak kilometara. Ponavljam, tu su prave avanture!

Za samo par sati stižemo do našeg drugog grada po redu u ovoj veličanstvenoj državi, a tu počinje prava pustinjska atmosfera. Riječ je od Jodhpuru. Deve, kaktusi, pijesak, rikše, muslimanske molitve... U Jodhpuru ostajemo samo dva dana – grad i nema pretjerano puno toga da se ostane dulje od toga. Tisuće Hindu hramova mijenja samo par džamija, a zvončiće i miris obrednih mirisnih štapića – glasne molitve i topi (muslimanske religijske kape kojima se i raspoznaju). Smireniji život - koliko to ide za grad od milijun stanovnika.


Jodhpur je još i poznatiji kao i plavi grad, zbog svijetlo plave boje kojima su obojane male kućice diljem cijelog grada. U to smo se uvijerili i penjanje u zabranjenu zonu ispred poznate Mehrangarh utvrde, koja je starija više od četristotinjak godina. Ulaz u samu utvrdu je dosta skup i poznata je turistička zamka. Mi smo se odlučili za više balkanski pristup plaćanja ove cijene. Prije samog ulaza i kontrolne točke, skrenuli smo u neku šikaru, i samo nastavili put uzduž zidova utvrde. Naša improvizacija nagradila nas je najboljim pogledom na putu. Pogledom kojeg ne mogu kupiti nikakvi novci. A i van smo turističkog područja pa je ovo naš pravi mali privatni biser.
Ispred nas se pruža cijeli prekrasan, ogroman i plav Jodhpur. Grad izgleda kao sagrađen od Lego kocaka! Promatramo život na krovovima grada. Klinci se bore svojim šarenim, ručno rađenim zmajevima, indijske žene na suncu pokušavaju osušiti šarene sarije (žensku tradicionalnu odjeću), golubovi i ostale egzotične ptice rade krugove oko područja... Opet bajka, opet teško za povjerovati gdje stojim i u što gledam. Pogled seže još puno dalje od samog grada i otkriva nam pustinjski dio Rajasthana i još brdo palača koje nas čekaju na putu. Ovo je trenutak za pamćenje i ne bih ga mijenjao za nikakve blesave ulaznice koje se podvaljuju turistima. Na putu je najbitnija improvizacija, ona vam stvara uspomene.


U strahu da ipak ne dobijemo palicom po glavi od policije koja čuva ulaz u utvrdu, napuštamo mijesto „zločina“, spuštamo se natrag u plavi grad i uzimamo dan odmora prije nastavka puta. Put stvarno umori, pogotovo kad ste na nogama gotovo cijeli dan. A u Indiji je ovo pomnoženo sa 100, pošto vas bombardira apsolutno sve oko vas.
Kratka vožnja istim busem dalje – i evo nas u mojem trenutno najdražem gradu u Indiji. Riječ je o Jaisalmeru, zlatnom gradu Indije. Zašto zlatnom? Grad je smješten u utvrdi koja godišnje dobiva najviše sunca u cijeloj Indiji. Utvrda izgleda kao da je građena od pijeska, a kad sunce pukne po njoj, imate osjećaj kao da je od zlata. Šetnja kroz sam grad je kao stupanje u neki serijal Indiane Jonesa. Tone trgovaca koji se bore za vašu pažnju prodavajući šarene stare uzorke bivšeg kraljevstva, od tepiha pa sve do ručno ofarbanih tanjura, slika na svili, lutki i ostalih suvenira koji su u ovom gradu daleko jeftiniji od onih koje smo pronašli u ostatku Indije. Čak i kupujem par slika kao poklon mojim voljenima, a i uzimem sebi jednu kao uspomenu na svo ovo šarenilo oko mene. Grad je stvarno čaroban.


U blizini „zlatnog grada“ nalazi se još jedan mali dragulj zbog kojeg mi je ovo područje ostalo u najboljem sjećanju. Riječ je o pustinji Thar. Da, i Indija ima pustinje. Za istraživanje iste rentali smo prekrasan enduro motor koji nam je trebao olakšati istraživanje oko Jaisalmera. Nismo dobili onakav motor kakav nam je bio u planu. Royal Enfield je ponos Indije, i baš smo bili zapeli za njega, ali na kraju ispalo je da je ili preskup, ili jednostavno u lošem voznom stanju. Ipak, nije nas teško zadovoljiti, pa smo bili sretni i s novim modernim enduro motorom Hero klase.


Samo desetak minuta vožnje van grada i eto nas u pustinji. Nemam puno za opisivati što sve ima u pustinji, ipak je to pustinja. Pijesak, divlje deve, duuuge lijepe glatke ceste, i samo par sela u krugu od oko 150 kilometara. Ali bilo je i tu par zlatnih trenutaka, pogotovo s lokalnim stanovništvom. Kako su ti Indijci zabavni ljudi... Interakcija s njima na putu je zlata vrijedna. Zaustavili su nas na cesti, baš gdje počinje prava pustinja i ponudili da popijemo pivu. Par plastičnih stolica s pogledom na pustinju i deve u pozadini - why not?! Bilo bi sve dobro, da ekipa nije stajala ispred nas i buljila punih tridesetak minuta. Nemam pojma ima li dio države ima manjak interakcije sa zapadnjacima, ali ovoj ekipi smo bili zanimljivi. Kod ručka (najspicy obrok u mom životu - još mi sad gore nepca, opet je u pitanju thali), u malom selu prije duna, također se odvijala zanimljiva priča. Upoznati smo se sa svima u bircu, i normalno, mira kod ručka - nema. Nije zabavno kad šestero ljudi bulji u tebe dok jedeš. Još manje dok ti znatiželjno prčka po ruksaku.

Indija je cirkus ovakvih interakcija, a plaćanje u restoranima je vrhunac. Nakon obroka konobar nas vodi do vlasnika, gdje se plaća obrok. Cijeli proces plaćanja jela je kao scena iz Kuma. Uredno obrijan vlasnik, najčešće s ogromnim pivskim trbuhom, zavaljen u velikom kožnom stolcu sjedi iza drvenog stola i predaje vam račun. Sve se odvija u mračnom dijelu restorana, frajer je u polusjeni dok se mirisni štapić dimi ispred njegove face...Teško je zadržati poker face u takvoj situaciji. Ali uz svu ovu paradu su ljubazni i zanimljivi, i definitvno daju dodatnu čar putovanju.


Rajasthan skoro pa osvojen! Udaipiur, Jodhpur, Jaisalmer... Još ostaje samo Pushkar, Jaipur – i to je to! Prošli smo državu relativno brzo - bus, motor, deva, pojeli tonu spajsi hrane i proširili naše granice spajsinesa, koračali pustinjom i promatrali divlje deve... Vrijeme je za malo odmora, a to nam daju Pushkar i Jaipur. Ni jedan od tih dva zadnja nije ostavio takav dojam kao ova prethodna tri. Pushkar je služio kao mali odmor, dok smo iz Jaipura zbrisali već drugi dan. Grad je ogroman, bez ikakvih atrakcija (osim megafinog muslimanskog spicy roštilja), i jednostavno - dosta nam je pustinje.

Još samo moram napomenuti zakon hostel u Pushkaru, kojeg vodi bivši mister Rajasthana. Otvorio je Pink Floyd tematski hostel u srcu samog grada, sa sobama koje nose imena svih izdanih albuma. Naša soba bila je „The Wall“, dok se preko puta nalazila „The Greatest Hits“! Eto, toliko o Rajasthanu, prekrasnom i pustinjskom čarobnom dijelu Indije. Definitivno favorit! A sad, ostala je još Agra i veličanstveni Taj Mahal koji se skriva u njoj. Alavidā (zbogom) Rajasthanu, vidjet ćemo se mi opet.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju