Do pustinjskog Rajasthana iz dragog Bombaya uzimamo over-night vlak, koji ovog puta nema tako strašnu duljinu putovanja – samo nekih 18 sati, što je zapravo ništa prema onom putu prema Goi. Kako putujemo noću, brzo tonem u san i budim se samo dvije stanice prije mojeg odredišta. Iznenađen sam koliko je zapravo hladno kad stupam van iz vlaka. Vožnja prema sjeveru dovela nas je do Udaipura, našeg prvog grada u Rajasthanu.


Prosječna 33 stupnja mijenjamo za dvadesetak (po noći i 5!), a asfalt i beton za - pustinju! Puno ljudi misli da je pustinja vruća, ali ima i ona godišnja doba. Zimi zna jakooo zahladiti, ponekad temperatura čak i padne debelo ispod nule.


Udaipur je poznatiji kao grad palača i stvarno izgleda kao neko mjesto iz bajke. Ako ovdje ima fanova James Bonda, samo da znate da je u ovom gradu 1983. sniman Octopussy s Rogerom Moorom u ulozi badass secret agenta. Već standardno uzimamo rikšu, kojih ima znatno manje ispred stanice nego u Bombayu, a i naš skill code pregovaranja je dostigao zavidnu razinu, pa dobivamo lokalne cijene do našeg guesthousea, kojeg nam nudi vozač. Inače kad vam vozači ponude neki smještaj u većim gradovima, odmahnete rukom i nastavite sklonište tražiti sami. U manjim gradovima to nije problem.
Stanica nije bila puno udaljena od hostela, pa brzom vožnjom metalne limene kante (auto-rikše) stižemo do našeg „baznog logora“. Rajasthan je poznat po turizmu, više se brine o čistoći samog grada, kao i hostela. To je bilo vidljivo već u prvih pet minuta u samom gradu, a i sam vlasnik hostela ulaže veliki trud da zadovolji svoje goste. Da napomenem, ovo nije hostel sa 5 zvjezdica, već običan smještaj za umorne putnike. Ali ovdje je to doslovce dignuto par razina više.


Ljubazan vlasnik dovodi nas do prekrasne sobe koja diše indijskim štihom. Šarene deke, dekoracije, lampe, tepisi... Kao da ste stupili u film, ali neki bollywoodski, a ne onaj iz serijala Jamesa Bonda.
Ubijen slatkišima i bedastoćama kojima smo se hranili u vlaku, odlučujem da je vrijeme da se stavi nešto konkretno u trbuh. Hostel ima par katova, a na samom vrhu je prekrasna terasa s koje puca pogled na rijeku i palače koje su niknule uz nju. Vrijeme je prekrasno, sunce lagano grije hladni zrak i udobno je zavaliti se u mekane indijske šarene jastuke na terasi dok čekate svoj obrok. Naručujem Rajasthanski thali. Indijci i Nepalci često jedu Thali (doslovni prijevod je tanjur) - dobivate porciju na limenom tanjuru koja se najčešće sastoji od malih porcija raznih jela koja se često nalaze na njihovom stolu tokom tjedna. Rajasthanski happy meal sadrži chappati, prženu rižu s kuminom, Mung Dal (leća, garam masala, začini - megaspicy), Panchmel ki subzi (krumpir, grašak, mrkva, rajčica, začini - ultra spicy). Za cugu vrčić masala čaja. Uz sve ovo, serviran mi je i pogled na palače koje su mi bile poznate samo iz filmova. Vožnja, dosada i spavanje zatražili su još spavanja od mog organizma, pa uz dobru dozu ljutine u mojem želucu - završavam dan.


Iduće jutro odlučili smo se za istraživanje grada, a to je najbolje pravim starim old school indijskim bicklima. Samo 2 km vožnje iz Udaipura, biciklima koje smo rentali za 50 rupija (5kn) po danu, našli smo pravi mali čaroban gradić – Ahar, 250 malih indijskih hramova (Cenotapa) koji tvore bajkovitu scenu... Stariji su od 350 godina! Na lokaciji nema ni jednog turista, samo mir i tišina, i 1000 golubova koji tu i tamo rade krugove oko vas. Fenomenalno za meditaciju i opuštanje od buke Bombaya. Mislim da je bilo dosta arhitekture, vrijeme je da i nešto naučim.


Ležernim razgovorom s jednim od prodavača ulične hrane dolazim do informacije da i njegova žena odlično kuha i da će me naučiti pokoji indijski recept za neku sitnu lovu. Automatski pristajem na njegovu ponudu, sjedam na mali stari trošan skuter i odlazimo samo par ulica dalje do njegove kuće. Tu me dočekuje cijela njegova obitelj i od uha do uha nasmijana prava indijska domaćica.


I počinje moje kuhanje! Naučio sam kako se radi chappati, vegetarijanski pulav, raita, alo masala, pakora... Sve Rajasthani style! Cijela priča odvijala se u maloj indijskoj kuhinjici, a cijeli meni je bio samo s povrćem. Velika većina Indijaca su zakleti vegetarijanci, i ne bi stavili komad mesa u usta čak ni da im to naredi jedan od njihovih tisuću bogova.


Uglavnom, nismo se dotakli mesa, ja sam strpljivo upijao svaki pokret i sve sastojke, i općenito – ponosan sam što sam kuhao uz bok prave indijske domaćice!
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju