Taxi me ostavlja na malom trgu ispred kolodvora i tu kreće moja nova avantura. Doslovce milijun ljudi ispred samog ulaza. Neki spavaju, neki sjede, neki prose... Užasan prizor, pogotovo ako ne volite gužve! Zapravo, mislim da je gužva preblaga riječ za ovaj prizor, sigurno postoji neki drugi naziv. Stampedo ? Masa ? Nemam pojma... Sa zvučnika se glasno čuje oštar ženski glas koji daje upute za ulaz u kolodvor. Kinezi imaju poprilično čudan sistem što se tiće ulaska na samo tlo kolodvora, a još čudniji prilikom ukrcavanja. Ulaz je dopušten samo uz predočenje karte i osobne iskaznice, ili u mom slučaju, putovnice.

Stajem u jednu od stotina kolona ispred kontrolnih točki i laganim tempom , ali sigurno, ulazim u samu zgradu. Na moje razočaranje , još veća gužva na samom terminalu.. Panično tražim neku službenu osobu, trebam neke konkretne informacije o ukrcaju, nemam pojma na koji način to funkcionira u Kini. Pronalazim dvije zgodne Kineskinje, koje, na moju nesreću, ne pričaju engleski. Dobro da sam barem malo snalažljiv pa se odlučujem na guranje karte pod nos i 20 puta ponavljanim „Please, help me with this!“ . Kondukterka, radnica na stanici, ili koja god joj je službena titula, prepoznaje broj vlaka i upućuje me na drugi kat. Ljubazno se zahvaljujem i sada već smireno i laganim korakom stižem gore.

Šok za šokom. Ovjde još više ljudi! Pa kaj je ovo ? Etape ? Na trećem katu valjda miljarda Kineza! Sva sjedala su zauzeta pa sjedam na pod, pošto vidim da dosta ekipe radi slično. Ubrzo kontam i sistem ukrcavanja. Čekate u čekaonici pola sata do ukracaja. Kinezi ne puštaju nikog ni blizu vlaka prije samog polaska. Ja koristim noćni vlak, nisam siguran na koji način se ukrcava na onom dnevnom. Svi bulje u mene! Izgleda da sam jedini zapadnjak u ovoj čekaonici, i glavna sam im atrakcija. Ljudi su prijazni, smješkaju se, pozdravljaju. Nije da mi smeta buljenje, ali ništa od privatnosti. Osjećam se ko izložbeni primjerak!

Slijedi ukrcavanje u vlak, koje izgleda dosta kaotično. Kad se prozove broj vlaka, stampedo ljudi jurne prema vratima koja odvajaju kolodvor od mjesta ukrcavanja. Probijam se kroz gužvu i pronalazim svoj vagon. Konačno. Nakon 10 satne vožnje, stisnut ko sardina u konzervi, stižem na svoju destinaciju.
Pingyao! Grad koji je star čak više od 500 godina i malo što je mjenjano u njemu. Izgleda isto kao na starim slikama, sad ga naravno dodatno krase neonske lampe i tone prodavača suvenira. Smještam se u stari tradicionalni hostel koji je smješten nasuprot najpoznatijom zgradi u ovom gradu, bivšem uredu guvernera tog grada.

Mjesto stvaro izgleda čarobno. Okruženo je zidinama i stvarno izgleda filmski. Stari krovovi iz kojih raste trava, pločnici izgrebani metalnim kotačima kola koja su nekad prolazila njima, stara trošna vrata... Stvarn ima neki filmski doživljaj. Šećem tim istim ulicama i kupujem par snackova po putu. Punjena su raznim sjemenkama i orašastim plodovima. Hrskavo tjesto, mekano punjenje.. Ovo je vrlo zarazno! Jedan snack, dosta velik, košta samo jednu kunu! Bagatela!

NASTAVITI ĆE SE!

Pratite 'Putopis jednog kuhara' i na Facebook stranici

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju