Stižem do male uličice gdje počinje muslimanski dio. Već na samom ulazu čeka me 10ak uličnih prodavača hrane. Mirisi do sad najbolji, izgled hrane vrhunski, a sama priprema brza.. Ovo je raj, baš me zanima što me još čeka dublje u četvrti. Lagano šetkaram ulicama koje se šarene neonskim natpisima, glasno dovikavanje iz svakog birca na putu, opet gomila ljudi koja razgledava taj dio. Kupljen sam. Ovo mi je za sad najdraža avantura na mom putu u Kini. Teško je opisati kojim vam se sve mirisima pune nosnice dok razgledavate ulice. Najdraži od svih, onaj poznati dobar mirisi friško pečenog kruha. Bacam pogled na malu obiteljsku pekaru. Roditelji, oboje muslimani peku neku vrstu kruha u posebnim pečnicama na drva, a klinci pomažu oko cijelog procesa. Koji prizor. Pokušavam dobiti barem komad ali na žalost ovo ide na prodaju samo okolnim restoranima.
>>> Xi'an, prva dio Putopisa Nikole Lesara
Razočaran i tužan nastavljam dalje. Nije mi drugo trebalo do idućeg poznatog mirisa. Podsjeća me na burek. Kaj stvarno tog tu ima? Nebi mi bilo čudno pošto je ovo muslimanski dio, a naša susjedna BiH sprema slične delicije. I stvarno, naletavam na lisnato tjesto slično bureku. Bez razmišljanja kupujem. Dobivam jedan komad svježe pečenog peciva kojeg starija gospođa vadi direktno iz glinene pečnice, i to sve za samo 2 kune. Punjen je janjetinom i lukom. Uf ovo je ubojito dobro! Xi'an je zakon!
Pošto me bus u gradu ostavil dosta kasno, već se lagano bliži ponoć, a ja umoran od puta odlučujem nastaviti ovu gastro avanturu ujutro, i iskreno, jedva čekam.
Slijedeće jutro opet pravac muslimanska četvrt. Ovo mi je zadnji dan u ovom gradu i jednostavno ga želim iskoristiti na svu onu divnu hranu koja me čeka. Nije me briga za Terakota vojnike i slične popularizirane turističke atrakcije ovog grada, meni je atrakcija hrana, i time se vodim na ovom putu. Radije ću spiskati jednaku količinu love na hranu nego na neki blesavi muzej. Ipak okusi ostaju dublje zarezani u pamćenje nego glineni vojnici, barem meni.
Za ručak odlučujem posjetiti jedan od poznatih halal restorana. Jedva ga pronalazim probijajući se kroz već sad krcate ulice. Restoran se skriva iza malih milijun suvenirnica i voćara. Sam put do njega je također svojevrsna avantura jer vam se tokom puta otkrivaju razni začini i orašasti plodovi kojih kod nas na žalost nema. Ulazim u restač i dočekuje me ljubazna muslimanka sa odličnim engleskim. Ne tražim meni, već ju molim da mi donese njezino najdraže jelo.
Kroz 5 minuta dobivam sviježe pečeni snack food. Pita, koja nije pita, već dva sloja tijesta punjena mljevenom janjetinom, mladim lukom, krumpirom i začinima. Već sam izgled ubija. A tek okus! Uf! Uživam u svakom grizu. Hrskava korica, sočno punjenje... Koja kombinacija. Nije mi bilo dosta, pošto je ovo snack. Naručujem ono što vidim da svi jedu. Nekakva vrsta juhe. Široki mekani rezanci, tona povrća(od mrkve pa do celera), rajčica, chilli, janjetina... I sve to za samo 10 kuna! Ljudi moji, ovu količinu bi kod nas platili minimalno 70! Bez ikakvog problema smažem i ovo. Skupina kineza se smijulji moje načinu jedenja te juha, nemam pojma zakaj.
Popodne provodim razgledavanjem malih šarenih uličica muslimanske četvrti i ostalih poznatih atrakcija ovog grada. Impresivni Bell i Drum tower daju posebnu čar ovom modernom gradu koji se očito brine o svojem nasljeđu. Velike stare kineske zgrađevine svojim šarmom ubijaju svaku veću moderniju zgradu koja se nalazi u njihovoj okolini. Jednostavno im nisu ni ravne. Ubijam vrijeme razgledavajući i odlučujem se na povratak u muslimansku četvrt na svoju posljednju večeru u tom gradu.
Odlučujem se na roštilj. Treba mi nekva prava mesina, dosta mi je razanaca koje jedem već doslovce svaki dan. Sam način funkcioniranja ovog restorana je impresivan. Dvojica roštiljaju tonu mesa, dok klinci sa svakom friško pečenom turom obilaze stolove i nude ih gostima. Sami birate broj ražnjića i doslovce svakih 5 minuta posjećuje vas klinac sa novom rundom. Janjetina, ovčetina, govedina, iznutrice, krilca...
Uzimam sve što mi se nudi i uživam u svakom zalogaju. Sve super začinjeno, mekano, ukusno... Mislim da sam ubil oko 14 krilca i još brdo drugih ražnjića, jednostavno nisam imal kočnicu. A sve jeftino do bola. Zadovoljan plaćam račun i zahvaljujem se vlasniku s pohvalom koju vjerojatno nije skontal. Nije bitno!
Odlazim pun dojmova u hostel i sa suzom u oku što napuštam ovakav predivan grad. Grad za kojeg sam bil siguran da mi nema što za ponuditi me oboril s nogu. Vjerujem, a i nadam se da ću se jednog dana vratiti i jednako toliko uživati u okusima kinesko-muslimanske kuhinje.
A sutra, sutra me čeka let u malo više dijelove Kine. Iz svojeg plana izbacujem malo veće gradov poput Šangaja i Hong Konga i dodajem malo zabačenije dijelove Kine – Lijiang i Dali. Gradovi poznati po tome što se nalaze jako blizu Tibeta i imaju posebnu šarm stare Kine. Nadam se jednako dobrim provodom kao i u Xi'an-u, ali jako teško da ima nešto bolje od ovog. Čitamo se kad sletim u Lijiang!
PRATITE NIKOLU I NA FACEBOOK STRANICI 'PUTOPIS JEDNOG KUHARA'
