Vrijeme je da se krene dalje. Ostalo mi je još nekih desetak dana u Kini i totalno mijenjam svoju rutu. Umjesto velikih gradova poput Šangaja i Hong Konga biram manje gradove u poznatoj regiji Yunnan.
Odlučujem se za Dali i Lijiang, puno manje gradove koji se nalaze na 2500 nadmorske visine i navodno imaju odličnu hranu koja ima puno tibetanskog utjecaja, pošto su dosta blizu Tibetu. Uzimam let jer je su nažalost sve karte za taj dan rasprodane a i sam put je dosta ubitačan, oko nekih 30ak sati.
Stižem u Lijiang, mali gradić koji me očarava već na mojem prvom koraku u njemu. Male uske uličice, mahovina po zidovima, potok koji se račva po cijelom gradu... Ma grad je stvarno čaroban, i najbolje od svega – nema puno turista. Sletio sam dosta rano, pa su možda ulice prazne upravo zbog toga. Nisam siguran. Ostavljam stvari u hostelu koji je zapravo u obiteljskom vlasništu i nosi ime „Mama Naxi's guesthouse“ . Vodi ga ljubazna starica koja ima topli majčinski odnos sa svakim putnikom koji odsjeda u njezinom hostelu.
„Mamamakeyoubreakfast“ , „Youhungry? Mamagiveyoufood!“ . Uvijek za sebe govori u trećem licu i engleski joj je poprilično loš, ali to samo dodaje još veću čar. Stvarno se osijećam ko doma. Gura mi ogromno pecivo u usta i odlazim u istraživanje.
Prošlo je podne i ulice se lagano pune. Kad velim lagano, mislim na masu turista koji bezglavo lutaju gradom i kupuju razne gluposti u suvenirnicama koje su na svakom uglu. Mislim da mi je mijenjanje rute bila jedna velika pogreška. Um jesto malih gradova, za koje sam mislil da skrivaju pravu kinesku kuhinju, dobivam turističke hotspotove u kojima doslovce nema poštene klope. Bez obzira na ljepotu ovih gradova, vidi se da im se lagano siše duša masovnim turizmom. Zamislite prepune plaže turista na našim obalama, pomnožite taj broj sa 100 i strpajte sve te ljude u male uske uličice nekog manjeg grada. Kaos.
Da stvar bude još gora, zabranjen je pristup okolnim selima i bilo koja vrsta trekkinga zbog potresa jačine 5 rihtera koji je prouzročil popriličnu štetu prije samo par dana. Navodno još drhti tlo čak i nakon par dana. I šećer na kraju – kiša. Jednostavno nema teoretske šanse da prestane. Ovo stvarno zvuči kao jedan veliki jadopis, ali stvarno nemam sreće u tih svoj zadnjih par dana u Kini. Pokušavam poloviti barem neke informacije i saznajem da ima ruta do obližnjeg sela pod imenom Baisha, udaljeno je samo 30ak minuta od starog grada Lijianga i navodno je hrana odlična!
Uzimam bus koji placam samo jednu kunu! Za tu pisljivu kunu mogu dokle god bus vozi, nije bitno kolko daleko idem! To se zove dobar lokalni transport. A i izgleda dosta uredno, čak ima i kante za smeće. Upute koje sam dobil na recepciji su bile dosta jasne, ali i čudne. Navodno se treba voziti do prvog velikog polja suncokreta i skinuti se sa busa na toj stanici. Super, oko mene sami suncokreti, od samog početka vožnje. Dobro da sam već pro level sa mimikom i gestikulacijom pa saznajem od lokalaca koja je moja stanica.
Skidam se sa busa i koračam u malo selo. Oko mene ogromne planine obavijene maglom, zelenilo, blatnjava cesta... Stvarno prava idila kineskog sela, sretan sam da mogu konačno iskusti pravu Kinu dok i ovo malo selo ne pregazi masovni turizam. Prva stvar koja me podsjeća na sela kod kuće je miris. Onaj poznati miris dima i dimljenog mesa. Uf!
Mali puteljci otkrivaju vrtove pune raznovrsnog povrća. Od kukuruza, tikvi pa do začinskog bilja. Seljani me gledaju poprilično čudno, pretpostavljam da sam jedan od rijetkih zapadnjaka koje imaju priliku vidjeti. Kina je općenito takva, čudno im je kad vide nekog sa okruglim očima i čudnom kosom. Smiješkaju se i znatiželjno promatraju svaki moj pokret.
Počela me hvatati glad pa se odlučujem za jedan od 3 malih „restorana“ u selu koji su očito novi, pretpostavljam da je Baisha iduća na listi za turistički hotspot. Odlučujem se za sir koji se radi od jakovog mlijeka, divljeg goveda koje se pase na visinama – i Naxi fried rice. Pošto je ovaj dio pokrajine poznat po Naxi narodu, mislim da se trebam fokusirati na njihovim jelima. Sir mi stiže na stol u malo drugačijem obliku nego kaj sam misli.
Pržen je u nekoj vrsti pivskog tijesta i posipan sa tonom šećera, pretpostavljam da se jede kao desert. Sam okus sira nije nekaj drugačiji od onog kravlje ali ipak ima malo intenzivniji okus. Sviđa mi se, ubijam tanjur za tren oka, prvi put da sam smazal desert prije glavnog jela. Drugo jelo – pržena riža sa ukiseljenim povrćem. Postoji puno varijanti pržene riže, sve ovisi u kojoj regiji se nalazite. Pržena riža se obično sprema sa ostacimo od idućega dana ili jednostavno sa nekom namirnicom koja se često koristi u toj pokrajini. U ovom dijelu Yunnana, Naxi narod koristi dosta ukiseljenog povrća pa ga čak stavljaju u rižu. Već nakon prvog griza nisam baš kupljen. Prekiselo za moj ukus ali ipak ima neki interesantan okus. Nemam pojma, možda mi je bila greška kaj sam smazal desert pa više nisam bil tolko gladan.
U Lijiangu kušam samo par stvari večinom preživljavam na njima. Ima jedan fenomenalan street food, zove se Baba. Neka vrsta palačinke, više slična onim Američkim nego našima koja se puni istim onim ukiseljenim povrćem koje koriste za prženu rižu. Ova Baba je odlična, moram nabaviti recept.
Razočaran Lijiangom, krećem u svoj zadnji grad u Kini, Dali. Razgovaral sam sa par Izraelaca koje tvrde da je to najbolji grad za završavanje avanture u Kini. I mislim da su totalno u pravu.
OPŠIRNU GALERIJU SLIKA POGLEDAJE NA FACEBOOK NIKOLINOM PROFILU
