Napuštam predivan i mističan Nepal i uzimamo bus do graničnog prijelaza s Indijom. Konačno je vrijeme za moju zadnju državu na putu. Teško je zamisliti koliko brzo leti vrijeme kad ste na putu, iza mene je više od 5 država Azije i više od 3 mjeseca putovanja.
Stižemo na granični prijelaz, koji je totalno drugačiji od bilo kojeg na do sada na putu. Ispred nas se nalazi ogroman most koji dijeli Indiju i Nepal. Ljudi nonšalantno prelaze granicu bez papira, s rikšama natovarenim raznim egzotičnim povrćem i voćem, bambusom i ostalom robom koja je sakrivena iza starih trošnih cerada. Izgleda da nitko ne gleda papire, očito je granica otvorenog tipa.
Uzimamo rikšu za neku sitnu lovu (3 kune) i krećemo prema Indijskoj granici. Bez problema prolazimo kroz par kontrolnih točaka i ulazimo u Indiju. Carinici nisu bili nešto pretjerano zainteresirani za nas... Ispijali su čaj na starim plastičnim stolcima dok su psi (koji su pretpostavljam dresirani za pronalaženje droge) nezainteresirano uživali na, sad već, Indijskom suncu.
Stupamo na Indijsko tlo, bez papira, dokumenta i potrebnih viza, al ipak smo stranci, ova granica nije otvorena za nas, već Nepalce s kojima imaju jako dobre odnose. Mogli smo bez problema produžiti u bilo koji grad bez papira, ali u slučaju da nas ulove, bili bismo deportirani i ovaj put bi završio puno prije zakazanog datuma.
Slijedimo ručno napisane upute na znakovima koji vise sa raznih improviziranih držača – IMMIGRATION! Mali prašnjavi puteljak na kojem su počeli već znakovi smeća, vodi nas do kućice koja je okružena palmama i meni nepoznatom vrstom zelenila. Ispred kućice spava uniformirani Indijac, a do njega, pretpostavljam, opet cucak zadužen za opijate. Nesvjesno samo pruža ruku i pokazuje nam da uđemo.
Našim ulaskom „prekidamo“ ručak još jednog uniformiranog Indijca, koji samo klima glavom i pokazujem nam na kauč. Završava svoj ručak i uzima nam putovnice. Mislio sam da će s papirima i granicama na putu biti problema, ali stvarno nije bilo toliko loše. Kroz pet minuta dobivamo potrebne štambilje i eto nas legalno u Indiji.
Iduća stanica – bus do Darjeelinga, našeg prvog grada u Indiji. Ali nije Darjeeling bilo kakav grad. U ovom gradu, i okolnim područjima oko njega – raste najbolji čaj na svijetu. Još ga nazivaju i -šampanjcem svih čajeva.
Nakon šestosatne vožnje (koje se baš i ne sjećam jer sam spavao kao mala beba) stižemo do točke gdje je potrebno promijeniti naše prijevozno sredstvo. Guglanjem i dosađivanjem lokalcima saznajemo da imamo dvije opcije. Prva je uzeti jeep koji nas vodi do našeg odredišta za samo četiri sata, a druga opcija je Toy Train, mali vlak koji već dobrih stotinjak godina vozi stari tračnicama do Darjeelinga. Ali put traje više od 8 sati. Smoreni od već 2-3 mijenjanja buseva, biramo bržu opciju.
Još nismo došli do nizina, a opet se penjemo, i to dosta visoko. Darjeeling se nalazi na 2000 metara nadmorske visine i ima ubitačan pogled na Himalaje. Još nam ih nije dosta, onih 8 dana koje smo proveli trekajući u Nepalu nije ni približno dovoljna doza za nas.
Brzom vožnjom jeepa stižemo do grada čajeva. Dosta je kasno pa nam je današnji zadatak samo pronaći neki jeftini guesthouse i odmoriti se do jutra. Darjeeling je obavijen debelom i gustom maglom, pa dobivamo frišku figu od Himalaja i polja čajeva koji krase rubove grada. Jedva pronalazimo guesthouse za dobru cijenu i internetom, te umorni tonemo u san.
Na našu sreću, drugi dan nije bilo ni trunka magle, dobili smo sunce. Ali od Himalaja opet ništa. Nije bitno, imali smo ih dva tjedna u Nepalu, pa bacamo fokus na čaj. Saznajemo za Happy Valley, najpoznatiju i najveću plantažu čaja u Indiji. Spuštamo se do ulazne točke u plantažu i slijedi jedan od najboljih prizora na putovanju. Zelenilo svuda – mali, lijepo oblikovani grmovi, koji bacaju na japanski bonsai, kristalno čisti potoci s malim drvenim mostićima, tišina... Ako ste čitali Tolkienovu trilogiju Gospodara prstenova – ovo je Shire. Ima ga Novi Zeland, ali bogme i Indija! Totalni zen dok šećete plantažom.
Naslikavamo i jednostavno upijamo boje i mir koji je oko nas. U daljini, iza 2-3 plantaže vidimo malo selo, u kojem, pretpostavljam, žive ljudi koji se bave uzgojom čaja. Iz sela nam prilazi lokalac koji nas poziva na čaj, tek toliko, da ga probamo. Opet naglašavam ljubaznost ljudi iz ovih krajeva. Mi smo TOTALNI stranci, o kojima ne zna ništa, a zove nas u svoj dom na kolačiće i čaj.
Ulazimo u malo selo koje je okruženo plantažama, tek nekoliko kuća i ogroman prazan prostor koji je improvizirano nogometno igralište. Klinci su oduševljeni našim dolaskom i već na samo našu pojavu počinjemo biti bombardirani raznim upitima. „Odakle ste?“, „Kako ti je ime?“, „Ja sam Wan!“... Simpatično, ali strašno naporno kad se ovo odvija 2-3 sata za redom bez prestanka. Upravo tu smo dobili najbolji Darjeeling zeleni čaj. Probali smo ih dvadesetak tokom dana, čajevi su ovdje užasno jeftini, ali ovaj, još k tome besplatan i poklonjen, bio je najbolji do sada. Mirisom i okusom daleko odskače od bilo kojih naših iz vrećice i dućana. Nije ni čudno, ipak je ovo vrh čajeva.
Ugodan razgovor o kulturi i povijesti Nepala s lokalcima uz najbolji čaj na svijetu, usred plantaža čaja tokom sunčanog popodneva i malo zezancije s klincima... Mislim da nije loše, volim ove spontane tajne trenutke putovanja za koje putnik nikad nije spreman. Dižu moral i stvaraju lijepe uspomene, pogotovo kad su vezani na okus i miris.
Drugi dan uhvatila nas je gusta magla, ledena hladnoća, a vremenska prognoza nije pokazivala ništa bolje za idućih par dana. Ostalo nam je još puno Indije, jakooo puno! Imali smo savršen dan u Darjeelingu pun sunca i novih uspomena, pa je vrijeme da se krene dalje. U rano jutro jeepom napuštamo visine koji su bile naš dom više od petnaestak dana, čajeve, Darjeeling, maglu i niske temperature. U ruksaku nosim par dekagrama najboljeg čaja na svijetu, pa kad me pukne nostalgija, popijem šalicu i vraćam uspomene.
Vrijeme je za prvi indijski vlak i malo toplije krajeve – pravac Varanasi, poznatiji putnicima kao jedan od najbizarnijih gradova na svijetu! Chu chu!
