Do Prilepa s ne isplati ići solo automobilom. Osim što će vas poniziti hrvatske, a zatim i srpske autoceste prevelikim cestarinama, Prilep je još sat i pol vremena udaljen od Skopja ne pretjerano kvalitetnim makedonskim cestama. Pa vam je najbolje sjesti u avionče Croatia Airlinesa i uz krekere i Žuju - za sat i pol osvanuti u Skopju. Dalje je lako, jer ćete se u Makedoniju zaljubiti istoga trena!


Ceste su inače uništene jer je NATO njima išao na Kosovo, ali ih nisu popravili, ni ceste ni Kosovo, no gušt je gledati u miješanje prekrasnih dolina i ogromnih planina kao iz bajke o Gargantuama i njima sličnima. Uz pjesmu i upoznavanje divnih Makedonki dolazimo i do mjesta pijenja, uzimamo hotel za 25 eura po sobi, ubijamo prvu pljeskavicu za 12 kuna i točeno lokalno Zlaten dab. I život bi bio savršen da se vaš bistri urednik nije uz pjeskavicu uzeo i ljutu papriku – a kako ljutina ovdje ima drugi smisao, sopćem i dahćem uz neko drvo plešući indijanske, nimalo sukladno jazz-fusionu koji tutnji s pozornice... Srećom, kako se pljeskavica pljeskavicom izbija, uskoro je sve sljelo na mjesto.

Teško je riječima opisati kako Prilep živi svoj festival, i kako mu dobro stoji. Zamislite Vodice na ribarskoj noći i preselite koju stotinu kilometara na istok, i bez mora. Kakav vašar, kakva gungula, kakvo narodno veselje! Deseci, ma stotine roštilja, isto toliko točionika, ljudi u ruksacima nose led i prodaju limenke, svi pjevaju, svi jedu, svi piju, i to u strogom centru mjesta, netom pored spomenik-fontane Toši Proeskom, dobrom duhu Prilepa.


Druga od četiri večeri rezervirana je za urbani izričaj, pa se nakon funka na pozornicu penje makedonska inačica Zdravka Čolića, uščuvan čiča u srednim šezdesetima, polo majicom u hlačama na crtu, i energijom mladoga Dalibora Bruna. Švercamo se u backstage i smijemo te pijuckamo s kompletnim Hladnim Pivom, headlinerima večeri, koji s blagom dozom nevjerice gledaju u Stavrosovog oca na pozornici i razmišljaju čime da pobogu otvore koncert.

Uglavnom, zabava sjajna, a šlag na tortu dodaje neki nepoznati lik, skockan, uredan, koji mi stavlja ruku na rame i kaže – i momak, vi ste sljedeći? Pet minuta smijeha kasnije ispričavam se dotičnom, inače gradonačelniku osobno, da ja nisam član Hladnog piva, unatoč ćeli, bradi, kratkim hlačama i ljubavi prema tom napitku, Prilep skače i urla, 15.000 ljudi je sretno do dugo u noć.

Putna pljeskavica, bugarsko pivo Kamenitza i hotel na 10 minuta, kao i sve u Prilepu. Nigdje kavge, tuče, ničeg, samo hrpe trubača što od pokojeg pijanog menadžera ili baje - pokušavaju nažicati koji denar na čelo.


Sutradan razgled centra, opet razovor s gradonačelnikom kojem idu mandati, on svaki mjesec obavezno napravi golemu feštu na kojoj narod uživa i zaboravlja na brige koje muče ove ljude puno više nego nas. Izdržao sam tri pjesme Jelene Rozge koja je toliko kilava i neuvjerljiva da je Tony Cetinski u naopakim hlačama (ono kad nesigurne žene obuku majicu na noge jer su im ružne) nakon nje izgledao kao Mick Jager sedamdesetih.


Dobro, nismo izdržali niti jednu njegovu pjesmu jer smo testirali još pljeskavica i jelo kojeg ću se odmah sjetiti, ali bitno je da se u janjeću maramicu umotaju narezane iznutrice, te komadi junetine i teletine. Poslužiti s vrganjima. Mahati repom. Da, Širden!!!


Kako usporediti Skopsko i Zlaten Dab? Mlada prilepska industrija agresivno napada postojano i uljuljkano Skopsko jakim reklamama i sjajnom etiketom koja ipak malo previše vuče na Heineken.

Ipak, usporednim testom, bojom, aromom, pjenom i aftertasteom, Skopsko ipak odnosi pobjedu. Što ne znači da nećemo naletjeti i dogodine! Ostaju još samo Bitola i Veles, ali o tome drugi put...

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju