Da je Makedonija zemlja gdje vječno sunce sja, uvjerila nas je svojom slatkoćom većina od 96 vina koja smo uspjeli probati tijekom četverodnevnog posjeta ovoj prekrasnoj zemlji. Sve je počelo mailom iz Makedonske zajednice vinara koja mi je u pretinac došla iz Slovenije.
No, kako je riječ o vrhunskoj PR agenciji koja djeluje u cijeloj regiji, trenutak kasnije sam izašao na terasu, pogledao prema nebu i rekao – hvala, o hvala. Za svakog ljubitelja mesa, sira, povrća i vina, Makedonija je jednostavno destinacija iz snova.
Kao pivski sommelier sam ipak malo više upoznat s tom scenom, ali kako i o vinima učim već desetak godina, spremio sam se samo za najbolje. Kufer je bio polupun, osmijeh zapečaćen na licu, baterije pune, a još mi je i prelijepa stjuardesa Croatia Airlinesa ničim izazvana dala dvije boce piva – izgledate kao da to volite... Skopje nas je dočekalo toplo i veselo, i bili smo spremni za osvajanje!
Makedonija je zemlja duhana i vina, jer su upravo to dvije najvažnije grane poljoprivrede. Pod vinovom lozom je 33.500 hektara, a po godišnjoj proizvodnji od 100 milijuna litara su na 25. mjestu na svijetu. Za razliku od Hrvatske koja ima gotovo 1400 proizvođača vina, Makedonija ih ima tek 84, no kako ih je 2003. bilo 28, vidljiv je velik napredak. A i proizvedu ga duplo više... Najviše vina u buteljama izvoze – upravo u Hrvatsku, a sve smo to saznali u vinariji Tikveš u koju smo igrom slučaja došli na samom početku putovanja.
Smještena u Kavadarcima, primjer je starije, neuništive gradnje, a deseci traktora kojima su bile zakrčene ceste, dale su nam do znanja da je riječ o totalno vinskom području. Sala za kušanje izgleda kao u nekom dvorcu, a kako nas je čekalo 17 etiketa za degustaciju, dan je počeo bajno. Oduševljenje je izazvala kupaža Bela voda white (grenache blanc i chardonnay) te Bela voda red (plavec, vranec) svilenim mekanim i punim okusom. Kao kad gledaš košarkašku utakmicu, a klub ti vodi 20 razlike... Da, u Tikvešu se radi veličanstvena rakija Žolta, ona koju osjetiš tek u želucu, poput najfinije votke. Da, probali smo, više puta...
Vinarija Stobi je najmodernije dostignuće vinarijske arhitekture, proizvodi 5 milijuna litara godišnje i smještena je odmah pored predivnog arheološkog nalazišta. Bilo je divno iskapiti čašu ledene Temjanike nakon obilaska na plus 40, ali stvarno se isplati obići ostatke pravog rimskog Pantovčaka. Enolog Đoko Jovanov upućuje na povijest sorte i brend Rkacateli kojeg su sadili za vrijeme dobrih odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a kad se već tako dobro pelcalo... Loza, ne odnosi... Sjajni Cabernet, Syrah i Vranec za kraj, uz najbolji kozji sir u životu, ikad!
Mlada vinarija (2004.) Popova Kula u Demir Kapiji na jugu Tikveške regije, bila nam je domaćin za konak (a ne konjak), a ovaj OPG, hotel (33 sobe), odmaralište i vinarija u jednom, ostat će zapamćen kao savršena ideja hrvatskim vizionarima kako da unaprijede turističku sezonu. Dođi kušati vino, probaj lokalne specijalitete (paprika punjena sirom, npr.) i ostani prespavati - vinski vikend! I ovdje pijemo Žilavku, Sauvignon, Chardonnay (od 23 etikete!), divimo se podatku o 300 sunčanih dana godišnje, uništavamo salatice, namaze i gravče na tavče, a ponosni direktor Lazar Petrov s ponosom ističe da jedini na svijetu proizvode Stanušinu – totalni autohtoni vinski hit večeri!
U blizini Negotina, poznatom po opusu benda Let 3, pogledali smo, kao uostalom i svugdje na putu, prekrasne vinograde na brdu Lepovo - ipak smo došli u berbu, a zatim mezili u vinariji Bovin. Prva privatna vinarija u Makedoniji (1988) šampion je u brojnim kategorijama crnih vina, a možete ih piti i u slavnom Monte Muliniju. Za poklon nam domaćini nude zlatnu rakiju lozovaču, čisti nektar, ali i finu višnjevaču. Svi biraju rakiju osim mene, a ljudi iz vinarije su u čudu – gledajte, rakija je za muško društvo, a višnja ipak za dame. Smijeha nije nedostajalo, kao ni vina, a toplo preporučam Alexandar 2013 (vranec, cabernet sauvignon, merlot), kao i ubojitog Imperatora. Za kraj, ako imate 150 eura viška, nabavite kupažu My way za okruglu godišnjicu nečega. Božanstveno!
Vinarija Popov nas je dojmila najboljom atmosferom, u kojoj sam se osjećao kao Tito s Nehruom i Naserom, bez Jovanke, a i konačno smo pojeli prve prave makedonske ćevape - dotad smo „morali“ uživati u brancinima, pastrvama, steakovima... Slobodno me mrzite, ali kako sam rekao u uvodu, vjerojatno sam to nečime zaslužio. Dakle, divota. 200.000 litara nektara odavde godišnje ode u Makedoniju, SAD i Japan, a uživali smo ponajviše u Temjanici (žuti muškat), Sauvignonu,Cabernet sauvignonu 2011...
Prespavali smo u Strumici uz kratak posjet ovom gradu kojeg brojni Zagrepčanci pamte po služenju u JNA. Osramotio sam se slikajući sa zvijezdom u asfaltu Darka Pančeva, jer je to bila zvijezda Gorana Pandeva, ali čovjek nakon 25 godina zaboravi čitati ćirilicu. Odmorili smo i pijuckali u prekrasnoj, modernoj i nevjerojatno visokoj vinariji Dalvina, uživajući u bogatom izboru vina, i kolaču za kraj – fantastičnom portu koji samo što nije ugledao svjetlo dana!
Predzadnja vinarija na putu je bila pored Štipa, a ime joj je Ezimit. Tu bi bilo dobro prezimit, pomislih, i doživim konačno prosvijetljenje kad su nam na stol nakon fantastične Temjanike iznijeli i pastrmaliju, tradicionalnu štipsku pogaču sa pečenom govedinom. Čamčić sreće okupan vrhunskim vrancem. Duga priča s ekscentričnim vlasnikom, cigare, rakijica, porschei, vinarija, barique... A što smo sve saznali o Štiplijama - ostat će zauvijek u Štipu...
Budimo se u lovačkom hotelu Kamnik iznad Skopja, snimamo prekrasan grad ove zemlje sretnih ljudi, pozdravljamo se sa starom poznanicom, enologinjom Josipom Andrijanić koja je nakon bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, australskih i američkih vinarija svoje mjesto našla u vinariji Chateau Kamnik, smještenoj na obroncima iznad metropole. Dakle, stvarno dvorac, kule, impresionisti po zidovima, aluminijske etikete za butelje od 8 eura.... Čist luksuz i dostojan oproštaj. Terroir Vranec Grand Reserve za kraj. Nema dalje... To je Makedonija u čaši!
Uglavnom, četiri dana i 300.000 tona grožđa kasnije, gotova je i ova berba, a ja pet kila teži i još toliko puta psihički puniji laskam teti na aerodromu jer imam pokoju kilu viška u kuferu – gospođo, bolje da niste i mene izvagali, ne bih se nikad vratio kući. Šarm prolazi, mašemo Makedoniji, zemlji gdje se divno jede i fantastično pije, a teško da ćete igdje na svijetu sresti bolje i nasmijanije ljude. Došli smo da bi se vratili, ponovit će se..
