Nadrealni prizori zateći će vas ako se uputite u sjeverni dio Indije. Točnije, područje zvano Meghalaya, čije se ime prevodi kao „prebivalište oblaka“.
Osim po ovom sanjivom imenu, poznato je i po šumama gumijevca tj. indijske smokve gumovače. Ova vrsta može narasti do 40 metara visine, a ime je dobila po bijelom lateksu koji sadrži, kojeg su svojedobno testirali u proizvodnji gume.
Osim toga, njeno korijenje lokalni stanovnici iskorištavaju za formiranje „živućih mostova“ preko rijeka i kanjona – pa bi se moglo reći da je „gumena“ i u tom smislu.
Korijenje je potrebno „prebaciti“ na drugu obalu i ostaviti ga neko vrijeme dok se ne primi za zemlju i očvrsne. Kada je mlađe korijenje u pitanju, ljudi ih ponekad zavrnu zajedno. Sav ovaj posao može se u potpunosti napraviti golim rukama, ali ponekad se koriste daske drugog drveća kao pomoć.
Ako je drvo zdravo, njegovo korijenje formirano u most samo će jačati s vremenom. Koliko su ovi mostovi jaki, govori nam podatak da neke od njih može prijeći i 50 ljudi istovremeno, a žive i do 150 godina.
Posebno su korisni za djecu iz planinskog plemena Khasi, jer im ovi mostovi od korijenja služe kao put u školu. No, koriste ih i životinje – od insekata do sisavaca. Mostovi tako postaju ekosustavi sami po sebi.
Zapravo, mogu poživjeti i stotinama godina, ali onda su nesigurni za prijelaz preko rijeke pa se više ne koriste već su samo lijep prizor za vidjeti. Kako bi lokalni stanovnici rekli: „Kada više nisu korisni kao mostovi, postaju šuma“.
Osim u Indiji, možete ih zateći u nekim dijelovima Indonezije - primjerice, otoku Sumatra ili Java. Najpoznatiji most od živućeg korijenja zove se most Rangthylliang, a svoju slavu duguje činjenici da je najdulji takav most na svijetu sa svojih 50 metara duljine.
