Iz Zagreba sam, iz prosječne novozagrebačke obitelji. Nisam vise ni tako mlad, kuca mi 35. godina života. Želja za osvajanjem svijeta je krenula iz puke zajebancije. Uvijek me zanimalo otputovati negdje, vidjeti nešto novo. Negdje pred tucet godina, nas četiri najbolja frenda skupili smo neku lovu, stavili na hrpu, i zaputili se autom na duže putovanje. Izdržali smo nekih mjesec dana po jugoistoku Europe. Makedonija, Albanija, Grčka, Turska, Bugarska. Mislim da je to putovanje bilo okidač. Tad se štošta promijenilo u mojoj glavi, i tad sam odlučio da ću svake godine negdje na barem mjesec dana. Tako je i bilo. Ako ćemo u brojkama, do sad sam boravio u 75 različitih država. Negdje duže, negdje kraće. Na dosta mjesta sam se vraćao preko nekoliko puta. Nije to sve stalo u jednu putovnicu. U 10 godina sam izvadio petu putovnicu da stanu te sve vize i štambilji.
Kako spajam posao i putovanje?! Uf, jako teško. Spajam sve moguće i nemoguće praznike, darujem krv kad god mogu pa nekako uspijem skupiti osam, možda devet tjedana na putu.
Imao sam želju do 30. godine odraditi cijelu Europu. Vidjeti svaku državu u njoj. To sam uspio, s malim zakašnjenjem - napravih to u 32. Tih godina je izgledalo da me svako malo nema, koristio sam svaki produženi vikend da zbrišem u neku europsku destinaciju koju ne vidjeh. Sad kad je Europa odrađena, više sam se orijentirao da jedanput ili dvaput godišnje odem na duže i dalje putovanje. Zadnje takvo putovanje je bilo s prijateljem Shaletom, po Azerbajdžanu, Gruziji, Armeniji i Iranu. Prije toga sam s prijateljem Vincom zapalio na najdužu željeznicu, Transsibirsku. Putovali smo od Moskve do Pekinga, preko Mongolije.
Kako štedim za putovanje? Pa u pravilu avionsku kartu kupim na rate, a kad otputujem, dosta često je jeftinije živjeti on-the-road, nego u Hrvatskoj. U Aziji budžeti znaju biti po 100-150 kn dnevno.
Kad planiram neko putovanje, prvo kupim avionsku kartu, i to u većini slučajeva da je dolazak u jedno, a povratak iz nekog drugog mjesta. Što manje stvari na leđa, i krenem. Imam neki vremenski okvir, 4-5-6 tjedana da dođem do tog mjesta odakle se vraćam kući. I putujem. Snalazim se na putu, tražim jeftin smještaj, jedem uličnu hranu, pijem pivo iz dućana, i to je to. Uživam.
Zaboravljam li stvari kod kuće? Pa jedino što mi treba je putovnica i lova. Sve ostalo će se lako naći na samom putu.
Gdje su najljepše žene?! Uf, teško pitanje. U Europi, vjerojatno Ruskinje i Ukrajinke. Ali obožavam i crnkinje, na Jamajci sam vidio dosta zgodnih djevojaka. Ali i Iranke su također zgodne i pristupačne. Mi imamo dosta predrasuda o Iranu, da su žene tamo zamotane i nepristupačne, ali to nije istina. Žene su se često znale nama nasmiješiti, pitati nas odakle smo, pozirati za fotku, itd. Općenito, ljudi u Iranu su jedni od najpristupačnijih i najljubaznijih koje sam vidio.
A gdje sam se usro? Iskreno, nigdje. Malo me bila frka otići solo vani navečer u Kingstonu. Svi su spominjali pljačke, da je grad opasan, itd. Na kraju sam ostavio telefon, fotić, putovnicu i lovu u sefu u hotelu, uzeo pedesetak dolara u džep i lagano ustrtaren otišao van. Navečer. Na kraju sam se odlično proveo. Upoznao sam jednog crnca na ulici, pitao ga gdje ima neki bar za popit pivo, na kraju me on pozvao da odem u njegovu lokalnu birtiju s njim. Ulazeći u taj bar sam imao osjećaj kao da je muzika stala na par sekundi, i da su me svi pogledali. Znaš ono, veliki bijelac, osjećao sam se kao da svijetlim u mraku! Na kraju me taj lik prvi počastio pivom, i na kraju smo se zarundali do sitnih noćnih sati.
Iduće putovanje? Tu sam malo zakazao. Nakon skitanja po svijetu je došlo vrijeme da se skućim, tako da sam kupio stan i napravio malu pauzu s putovanjima. Dok ga ne uredim. Ali imam neke planove, vidjet ćemo. Sigurno tamo gdje je jeftino, vjerojatno Indija.
