Stari su zanati bili pred izumiranjem zbog poboljšanja standarda, mogućnosti zapošljavanja, te interesa djece, a i odraslih, za novim, industrijskim igračkama. No, zahvaljujući starim majstorima, zalaganju lokalne turističke zajednice i ministarstvu kulture, zanimljivost drvenih igračaka je opstala sačuvavši svoju izvornost i specifičnost kao što su ručna izrada, raznolikost i brojnost modela, te bogatstvo ukrašavanja.
Način izrade prenosio se s koljena na koljeno. Kao materijal se koristi meko drvo iz neposredne blizine, kao na primjer vrba, lipa, bukva ili javor. Drvo se prvo suši, a zatim teše. Oblikuje se pomoću drvenih ili kartonskih šablona posebnim alatom. Postoji predaja po kojoj majstor nakon što izradi frulicu ili zviždaljku mora u nju puhnuti jer na taj način drvo dobiva dušu i ostaje živo. Tradicija je da igračke izrađuju muškarci, a oslikavaju ih žene. One su u počecima koristile vodene bolje ili tintu, a s razvojem industrije postepeno su počele koristiti ekološke boje ili lakove. Kao podloga su tu uglavnom osnovne boje koje se oslikavaju cvjetnim ili geometrijskim uzorcima.
U samim počecima izrade drvenih igračaka izrađivale su se vrlo jednostavne svirale, a kasnije i do 120 različitih igračaka. Ideje, motivi i ornamenti dolazili su iz prirode i iz svakodnevnog života. Tako nije čudno da su prve igračke poslije frulica i tamburica bili konjići koji su imali grive od krzna i zaprežna ili mljekarska kola, volovske zaprege, te magarci. Za gradsku djecu motivi su bili automobili, zrakoplovi, tramvaji ili kamioni. Svaka je djevojčica s proštenja ili kakvog sajma kući htjela donijeti crveni ormarić ili stol i stolčeke za lutku, a svaki dječak konjića na četiri kotača.
Ono što je svima bilo zanimljivo, a tako je i ostalo do danas su čikačoke tj. klepetače. To su ptice ili leptiri na kotače, koji lepetaju krilima kada ih se gura na drvenom štapu. Tako se sve do danas interes djece zadržao na klepetačama, a tradicionalne igračke dobile su zanimljive preinake, kao npr. namještaj za lutke u u ružičastoj barbie boji. Tako su ove drvene igračke spravljene spretnim rukama tradicionalnih majstora našle načina kako konkurirati industrijalizaciji dječje zabave.
Šarene drvene igračke kojih danas ima pedesetak vrsta (svirale, igračke u obliku životinja, uporabni predmeti, klepetaljke itd.) nisu bez razloga postale prepoznatljivi tradicijski proizvod Hrvatskog zagorja. Donedavno ih je bilo moguće kupiti samo u Mariji Bistrici, a sada se prodaju i na sajmovima, crkvenim svečanostima, tržnicama i na nekim kulturnim događajima. Moguće ih je vidjeti u muzejima, a za njih skrbi i Centar za tradicijske vrijednosti i obrte u Kumrovcu. Unutar Hrvatske ove su igračke svrstane na listu zaštićenih dobara nematerijalne baštine u registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Na sastanku Međuvladina odbora za nematerijalnu baštinu održanog u Abu Dhabiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima od 28. rujna do 2. listopada 2009. godine na UNESCO- ovu registrativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva uvrštene su i ove tradicionalne drvene igračke s područja Hrvatskog zagorja. Na toj je listi osim igračaka još šest dobara iz naše zemlje - dubrovačka Festa Sv. Vlaha, Dvoglasje tjesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, godišnji proljetni ophod Kraljice (Ljelje) iz Gorjana, Procesija za križen na otoku Hvaru, Godišnji pokladni ophod zvonara s područja Kastva, te čipkarstvo u Hrvatskoj (Pag, Hvar i Lepoglava).
Zahvaljujući upornim i spretnim majstorima, te ženama iz njihovih obitelji, ova je tradicija opstala i postala prepoznatljiva diljem Europe i svijeta. Pod zaštitom UNESCO-a, postala je još prepoznatljivija, a i u Hrvatskoj se ovo zanatstvo širi i iskreno se nadamo da će tako i ostati, jer svatko je barem jednom kupio ili barem poželio kupiti pticu na drvenom štapu koja lamata krilima.
Autor: Dora Meliš
