Galerija
Kada bismo se kojim slučajem mogli u teleportirati u Brela 50-ih ili 60-ih godina teško da bismo ih s lakoćom prepoznali. Današnja slika jednog od najpopularnijih hrvatskih turističkih odredišta bila bi nam bliža tek da eventualno zatvorimo oči i udahnemo miris mediteranskog bilja. Možda bi se tako pojavile današnje konture Brela u mislima. Niti cesta koja je tada vodila do hrvatske oaze luksuza nema previše poveznica s onime kako je izgledala nekoć.
Upravo ti komadići slagalice na kojima šljunčani obluci grle more te pogled na moćno Biokovo poslužili su kao inspiracija vizionarima arhitekture - Anti Rožiću i njegovim kolegama Juliju De Luci i Matiji Salaju, eliti hrvatske arhitekture, da polože „kamen temeljac“ slikovnice bezbrižnosti kakvu poznajemo danas. I to upravo kraj jednog drugog kamena koji i danas stoji kao mirni svjedok fabule čiji se rasplet najbolje ogleda na licima koja se smiješe – i s opipljivih fotografija i s društvenih mreža ostavljajući hashtagove (da bismo se znali vratiti).
Radi se, naravno, o Šakanu ili Kamenu Brela, simbolu čovjekove neraskidivosti od prirode. Neki smatraju da kamen podsjeća na šaku koja izlazi iz mora, a drugi tvrde da ime potječe od sredozemnih medvjedica koje su se ondje okupljale. Lokalci su ih prozvali šakani, uz druga imena kao što su „morski čovik“ ili „morski fratar“.
Šakan je jedan od najljepših ukrasa Brela, baš kao i nestvarno lijepa šljunčana plaža Punta rata smještena na rtu prekrivenom borovom šumom. Na kamenu koji se prije stotina i stotina godina najvjerojatnije odlomio od stijena, na zrnu zemlje rastu impozantni borovi, ali i endemska vegetacija kojoj ne smetaju bura, vjetar ni škrta podloga.
Vratimo li se u začetke turizma jedne od najtraženijih destinacija u Dalmaciji, ne čudi što je upravo taj kraj osvojio arhitekta Antu Rožića i njegove kolege. Planska, promišljena evolucija arhitekture i turizma uzela je maha, ali bez mahnitanja. Umjesto toga poslužila je kao most između dramatičnog biokovskog pejzaža i samozatajne, pitome obale.
Poštujući prirodnu siluetu, ubrzo je „zapuhao“ Maestral, prva u nizu malih tvornica ljetnih uspomena, svjetski poznat poduhvat arhitekture modernizma, a nedugo zatim, 1970. rodila se i Berulia, nazvana po antičkom imenu Brela. Vrtovi koji je okružuju njezina su kralježnica, ako to možete zamisliti. Arhitekt Ante Rožić je mogao, tvoreći moćnu sinergiju s eksterijerom.
Danas se u tom hotelu na rubu Brela mogu pronaći još neki nostalgični elementi, ali kako je vrijeme prolazilo, tako je i Berulia odrastala u danas jednu od najpoželjnijih hotelskih ljepotica Dalmacije. Facelift je prošao bezbolno, kako je i moralo biti da baština ne klizne u nepovrat. Hotel je narastao za jedan kat, a kapaciteti su se povećali „kao da se ništa nije dogodilo“.
Bluesunova Berulia odjenula se razigranom elegancijom, ali zadržala intimnost. Boje sunca, mora, diskretni elegantni detalji te stabla maslina dočekuju vas i prate kroz sve njezine kaskade.
Među starim elementima ostalo je stubište kojim su nekoć dame silazile u večernjim toaletama na gala večere. Danas one vode do restorana u kojima hotelski gosti uživaju u mirisima i okusima s pogledom na plavetnilo mora i bazena od kojih ih dijeli mediteransko bilje. Za burnih dana povlače se u prostrani interijer kako vjetar ne bi ohladio tanjure.
Spuštajući se do mora put se grana do vanjskog bazena, infinity poola wellness-centra, fitness-dvorane te spušta do restorana na plaži – Puža, gdje caruje kulinarski genijalac, chef Goran Staničić. Vijugajući stazom, otvara se pogled i na Malu Beruliju, intimnu depandansu udaljenu desetak metara od glavne zgrade čiji gosti mogu koristiti usluge starije sestre od pet zvjezdica.
Pogled ispod krošanja do kojih povremeno protrče nestašne vjeverice hipnotizira plavetnilom, kako neba nad Biokovom, „nevidljivih“ staklenih ograda kojima formu oblikuju zanimljive pruge, tako i bazena u koje se izlazi iz lođe luksuznih soba.
Upravo su one jedan od motiva kojima Berulia osvaja goste. Velika terasa s ležaljkama i pogledom na zelenilo, more i nebo na koju se izlazi iz prostrane sobe od 30 četvornih metara nudi posve dovoljno hlada, što može biti praktično poželite li primjerice raditi na računalu i osvježiti se u bazenu u pauzi. Iako nije potpuno izolirana od pogleda, terasa ipak pruža komadić intime. U prostrani, svijetli interijer sobe savršeno se uklapa i ostakljena kupaonica. Razmaknete li zavjese, imat ćete osjećaj kao da se tuširate usred dnevnog boravka, pa i baciti pogled na televizor.
O hotelu bi se dalo još štošta ispričati. Ići u detalje o gurmanskoj ponudi, od lokalnih namirnica i hrvatskih vina koja su u ponudi za one kojima terroir u čaši izaziva emociju. Ili pak opuštajućim masažama reći ponešto o saunama ili vježbanju na high-tech spravama s pogledom na plavetnilo. Tko poželi, otkrit će pa i pričati.
U svakom slučaju, Berulia čini lijepu razglednicu užitaka koja detaljima drsko izaziva da zaboravimo na sve ostalo osim sadašnjeg trenutka, tek suptilno podsjećajući na korijene bez kojih ne bismo upoznali život koji danas dišemo.
