Galerija
Highlander Adventure je događaj koji diljem svijeta okuplja planinare i zaljubljenike u prirodu koji u različitim formatima (1, 2, 3 ili 5 dana) prelaze neke od najljepših planina, a da pritom sa sobom nose šatore, vreće za spavanje, hranu, vodu, kuhala… sve ono što im treba za život tih dana na netaknutim stazama. Kao što sam spomenuo, ideja za ovu avanturu nastala je prije gotovo deset godina i svoja je prva izdanja imala na Velebitu, o čemu je punkufer više puta pisao i izvještavao sa staze.
Gradić luksuza u kojem ćete prije čuti hrvatski nego njemački
Danas je koncept Highlandera prihvaćen diljem svijeta, a atraktivnost Alpa i prvo izdanje u Kitzbühelu privuklo je oko 80 sudionika koji su rado prihvatili izazov. Start avanture bio je 19. kolovoza, a mjesto polaska u pustolovinu centar Kitzbühela koji izgleda kao da živi nekim drugačijim životom od onoga na koji je većina naviknula.
Predivan gradić od oko osam tisuća stanovnika, u kojem se osim njemačkog, većinom pričaju jezici s područja bivše Jugoslavije pravo je turističko mjesto koje odiše luksuzom i tradicijom. Sve zgrade sređene su do detalja i na svakom koraku ovog mjesta osjeća se prava alpska idila. Imate osjećaj kao da ste se vratili u prošlost, a da nema trgovina poput Louis Vuitton ili Max Mare već da samo zavirite u brojne dućane u kojima se prodaju „lederhosen“ i tradicionalne nošnje taj dojam bi bio još i jači.
U Kitzbühelu sve teče polako, ali germanski točno i precizno pa je tako od prvog dana tekla i organizacija Highlandera u Austriji. Okupljene na startu dočekala je prava gozba s domaćim proizvodima kako bi spremni mogli krenuti u predivne planine u okruženju.
Prvi dan čekalo nas je pravo „highlandersko“ zagrijavanje, jer smo od centra Kitzbühela, koji se nalazi na 762 metra nadmorske visine trebali doći do prve kontrolne točke ispod vrha planine Kitzbüheler Horn, čiji se vrh protegao gotovo do dvije tisuće, točnije 1996 metara.
Na vrhu se nalazi 102 metra visok TV toranj, zbog kojeg ovaj vrh izgleda još impozantnije. Cijeli prvi dan pratilo nas je predivno vrijeme, sunce je u nekim trenutcima i nemilosrdno pržilo, ali s obzirom na to da sam vjerno pratio prognozu danima prije, nisam imao primjedbi na nedostatak hlada, jer ono što je dolazilo sa zapada Europe moglo je moje iskustvo na Highlander Austriji okrenuti u sasvim drugom smjeru. Nekoliko minuta nakon polaska, taman kada smo prelazili rijeku Ache, upoznao sam slovenskog planinara Žigu te smo se prvi dan družili na raznim kontrolnim točkama i planinskim kućama, a iako je u boljoj formi i brže grabi stazom, zajedno smo prošli gotovo cijelu stazu do samog cilja.
Kamp za pamćenje
Zbog lijepog vremena i otprilike 21 kilometar staze, koliko je bilo predviđeno za taj dan, mogli smo u miru uživati u predivnim pogledima s vrhova, zaustavljati se u domovima, kojih u ovom dijelu Austrije ima na svakom koraku, a neki su se i kupali u jezerima na koja smo nailazili putem.
Nakon što smo uzeli novi pečatna drugoj kontrolnoj točci za našu highlandersku putovnicu, ostalo je svega nekoliko kilometara do kampa u kojem smo spavali tu večer. Međutim, kako se to obično namjesti na Highlanderu, do kampa je vodio tehnički zahtjevan uspon na kojem su postavljene i sajle. Dobro smo se oznojili pa su polja borovnica pri spuštanju došla kao još veća nagrada za trud koji je taj dan bio iza nas.
Prvi kamp nalazio se na lokaciji Hochwildalm i bio je kao iz snova. Netaknuta dolina okružena impresivnim planinama kroz koju teče bistri potočić. Stvarno više od toga nismo mogli ni poželjeti, ako ćemo biti nezahvalni jednino bi bilo dobro da od silnih krava, kojima je to inače dom, nema baš svaka zvonce oko vrata. Ali zaključili smo ipak je to Austrija, a standard je standard 😉
Pozdravljamo se s alpskom idilom
Unatoč cijelonoćnoj zvonjavi, odlično smo se odmorili u šatorima na kojim ujutro nije bilo ni kap vlage. Večer prije, nakon još jednog odličnog obroka koji nam je pripremio Die Biokaiser, tvrtka koja u ponudi ima samo lokalne proizvode, Žiga i ja dogovorili smo se kako ćemo se rano ustati i krenuti kako bismo izbjegli eventualne grmljavinske oluje koje su bile najavljivane za podne ili jedan sat. Za taj dan je bilo predviđeno 15 kilometara staze uz 1450 metara uspona i tisuću metara silazaka. Iako relativno kratak, znali smo da bi ovaj dan mogao biti zahtjevan najviše zbog oluje koja bi nas mogla uhvatiti za vrijeme penjanja po vrhovima višima od dvije tisuće metara nadmorske visine.
Zato smo krenuli rano, a na stazi su nam se pridružile Pip iz Engleske i Eva iz Češke, koja inače živi u Kitzbühelu. Odlučnim tempom grabili smo stazom na kojoj nije bilo nikoga, tek pokoji svizac i neizostavne krave. Kada smo se popeli na prve vrhove pogled na je sezao gotovo do kampa, a na stazi predviđenoj za Highlandere nije bilo nikoga.
Minute i sati su prolazili, a mi još nismo ugledali nikoga od naše družine pa se u jednom trenutku pojavila sumnja da možda organizatori nisu promijenili rutu zbog nevremena, a nama nisu to stigli ni kazati jer smo prerano otišli iz kampa. Ili su ostali Highlanderi odlučili ići prečicom kako bi do kampa došli prije najavljivane oluje.
Dolaskom na prvu kontrolnu točku, oko 10 i 30 stvari su postale jasnije. Naime, jedna od organizatorica, Eileen kazala nam je kako smo prvi stigli do ovog „check pointa“ i kako je to naše odredište za taj dan. Dugo su pratili prognozu i odlučili su da će svi Highlanderi večeras spavati u Bochumer Hütte na 1432 metra nadmorske visine i da nećemo ići do kampa koji je trebao biti na dvije tisuće metara pokraj jezera Torsee. Highlanderi koji su ostali u kampu duže od nas tu su informaciju već bili dobili pa nisu žurili s polaskom.
Luksuz na koji nismo navikli na Highlanderu
Zbog prevelike izloženosti vremenskim uvjetima na tako velikoj visini, na kojoj nema nikakvog zaklona organizatori su donijeli odluku koja nam se na prvu nije svidjela, jer smo imali još cijeli dan pred sobom, ali je na kraju ispala najbolja moguća jer smo dan proveli u druženju i odmoru za kakav inače na Highlanderu i nemate baš vremena.
Kiša je počela padati popodne i stala oko ponoći, a mi smo u toplom domu uživali uz austrijske specijalitete, pivo i vruće napitke. Eva je nažalost zbog žuljeva morala odustati i vratila se u Kitzbühel, a Pip, Žigi i meni u sobi se pridružio još jedan prekaljeni Highlander – Slavko. Većina je bila u sobama od po osam ljudi, tako da se ova naša četverokrevetna ispostavila kao pravi dobitak i garancija za kvalitetan odmor.
Iako smo drugi dan proveli mirno i izbjegli loše vrijeme, treći dan očekivao nas je sličan scenarij. Zato smo odlučili još jednom rano startati kako bismo pokušali do sljedećeg kampa doći prije nevremena koje je bilo najavljeno u popodnevnim satima. U prvotnim planovima trebali smo prijeći 29 kilometara, ali zbog promjena u ruti organizatori su smanjili kilometražu za otprilike četiri kilometra. Svejedno nas je čekalo dosta uspona i silazaka pa je na stazu trebalo krenuti što ranije. Inače odličan Biokaiser je zbog nekih problema s doručkom kasnio čak sat vremena pa nam je poremetio planove, ali s obzirom na ponudu na švedskom stolu isplatilo se čekati. Barem to jutro…
Inače svako jutro bi nas dočekala prava gozba s domaćim proizvodima. Na stolu bi se našlo jaja, sireva, različitih vrsta salama i šunki, zatim kobasica, svježe mlijeko, razne pahuljice, kaša od jabuka… Sve domaće što se proizvodi u Tirolu bilo je na našem stolu i u našim želudcima. Dio obavezne opreme na Highlanderu je kuhalo, ali osim dva puta za kavu, nisam ga ni trebao vaditi iz ruksaka.
Krenuli smo oko 7 sati ujutro okruženi maglom i nevjerojatnim planinskim vrhovima koji su se izdizali iznad oblaka. Prizori prelijepe prirode i lagana staza samo su nas gurali dalje, a meni je posebno bilo drago biti taj dan na stazi jer su u svoju avanturu kretali moji prijatelji koje sam upoznao prije šest godina na Highlander Velebitu – Sanja, Danijela i Tomislav i s kojima se trebao sresti negdje po putu. Oni su bili dio grupe od još dvadesetak planinara koji su se odlučili na trodnevnu rutu i od tog dana dijelili rutu s nama.
Trgovina bez prodavača
Nakon prve kontrolne točke „trail“ je postao još lakši, jer je dio poučno – edukativne staze na kojoj smo susretali cijele obitelji u laganoj šetnji. Nakon odlaska iz Kitzbühela to je bio prvi povratak u „pravu“ civilizaciju što nikome zapravo nije drago, ali taj dio smo brzo zamijenili šumom u kojoj su se opet čuli samo zvukovi naših gojzerica.
Međutim prije šume trebalo je doći do druge kontrolne točke za taj dan, na kojoj nas je oduševila trgovina bez prodavača. Nije riječ o suvremenoj tehnologiji, već o običnim frižideru pokraj puta iz kojeg možete uzeti pivo, radler, sokove ili čokoladice, a platiti ubacivanjem eura u blagajnu koja se nalazi pored i uz koju je priložen cjenik. Pivo je koštalo 2 i pol eura i brzo je planulo po toj cijeni, a iako su padale šale kako bi u našem dijelu Europe nestalo i piće i kasa, a vjerojatno i frižider, svi su uredno platili ono što su uzeli i vjerojatno ostavili i napojnicu.
Krenuli smo dalje i na dugotrajnom usponu prije sljedećeg kampa upali u maglu u kojoj nismo mogli vidjeti prst pred nosom. Toliko je vidljivost bila loša da sam u jednom trenutku od krave na cesti mislio da je Žiga i ponadao se da sam napokon sustigao njega i Pip od kojih sam se odvojio već na početku zahtjevnog uspona. Negdje u magli susreo sam američku Ruskinju – Ekatarinu i zajedno s njom krenuo prema obližnjem kampu. Ekatarina nas je dan prije sve osvojila pričom o svojim roditeljima koji žive u najhladnijem dijelu Rusije – Jakutsku i kako su se u penziji odlučili na preseljenje u toplije krajeve jer više ne mogu izdržati hladnoću i to u ni manje ni više nego – Sibir!
Malo manje od sata prije dolaska u kamp počela je i kiša, taman onoliko koliko smo čekali Biokaisera da posluži doručak, a kako smo se približavali sve je više jačala. Neposredno prije dolaska u tabor oprao nas je pljusak što je bilo dovoljno da mokri do kože uđemo u kamp. Organizatori su postavili dva veća šatora kako bismo se unatoč kiši svi mogli na večer družiti, ali sada su služili za sušenje mokre odjeće, presvlačenje i grijanje promrzlih hikera.
Organizatori misle na sve
Kako se vrijeme pogoršavalo, a ljudi dolazili do kampa sve mokriji i pothlađeniji, organizatori su nam opet odlučili napraviti ustupak i otvoriti jednu prostoriju pokraj gondole u koju su mogli stati svi Highlanderi. Desetak hikera je odlučilo ostati u svojim šatorima, jedan od njih je bio Žiga. Iako sam taman bio postavio svoj šator, s Danijelom i Tomislavom sam se dogovorio da ćemo spavati u velikom šatoru koji su postavili organizatori, zajedno s još nekoliko Nijemaca i Pip. U drugom velikom šatoru smjestio se iskusni Highlander Antun, a ostali su, uključujući Sanju, otišli prema gondoli gdje su se mogli u miru odmoriti i ugrijati.
Večer je prošla bolje nego smo očekivali, nas 7, 8 je dobro „ugrijalo“ šator, a jedini nezgodni trenutak bio je kada mi je cimer Nijemac, nagon što se vratio s WC-a, objesio od kiše mokre hlače točno iznad glave da se suše. Probudilo me ritmično kapljanje vode posred čela, a kako je izvan vreće ipak bilo hladnije, samo sam glavu pomaknuo nekoliko centimetara kako bi izbjegao ovu drevnu istočnjačku metodu mučenja.
Kada smo se probudili kiša je bila prestala, ali nismo još izašli iz oblaka koji nas je obuhvatio dan ranije. Spremili smo opremu, opet uživali u bogatom doručku i taman kada smo htjeli krenuti pljusnulo je kako to već zna pljusnuti u planinama. Iako je bilo hladno i kretane bi nam dobro došlo, odlučili smo pričekati 15 – 20 minuta ispod nadstrešnice jer smo na radaru vidjeli da kiša uskoro prestaje.
Četvrti dan bio je najlakši pa čim je prestao pljusak sretni smo krenuli na stazu koja nas je vodila po i okolo nekih od kitzbilskih skijališta. Iako je vjetar nemilosrdno udarao, brzo smo došli s druge strane planine u zavjetrinu i lagano se spustili do prve kontrolne točke, na kojoj smo u miru proveli malo više vremena jer smo taj dan trebali prijeći samo 14 kilometara.
Penjanje preko Schwarzkogela
Lagane uspone i spuštanja taj dan je samo „omeo“ uspon na Schwarzkogel, vrh visok 2030 metara, koji se gotovo pravocrtno uzdigao ispred nas taman kada smo mislili kako imamo još samo dva, tri lagana kilometra do kampa. Međutim, korak po korak, poškropljeni laganom kišom, do vrha smo došli za nekih pola sata. Čekao nas je još jedan manji uspon jer smo u daljini, u magli vidjeli zastave Highlandera, koje su označavale mjesto našeg kampa.
Kamp je bio na gotovo dvije tisuće metara, a temperature su se spustile na oko 6 ili 7 stupnjeva. Vjetar koji je pojačavao dobro nas je ohladio i činilo se kao da je samo par stupnjeva iznad nule. Zbog toga su opet organizatori uskočili i omogućili svima koji žele spavanje u prostoriji u gondoli u kojoj nije bilo tako hladno. Mi smo svoje šatore postavili uz jezero koje se nalazilo na vrhu i kako se uspostavilo u tešku zavjetrinu, tako da je spavanje bilo jako ugodno i nije bilo nimalo hladno, iako je tijekom noći opet počela kiša, koja u trenutku može promijeniti taj dojam.
Zadnji dan očekivalo nas je 18 kilometara, uz 250 metara uspona i čak 1400 metara silazaka, tako da smo nakon vrućeg gulaša s palentom punih želudaca krenuli na spavanja i pripremu za nove izazove.
Opet smo se probudili okruženi maglom i oblacima, ali kiše taj dan više nije bilo. Ostalo je samo da se spustimo po skijaškim stazama do cilja i uživamo u prizorima mirnog Kitzbühela u daljini te još jednoj gozbi, koji je pripremio organizator.
Svaki Highlander može se pohvaliti odličnom organizacijom i ljudima koji se trude svima napraviti boravak u planini što ugodnijim, ali mislim, a s tim se slaže i većina onih s kojima sam tih dana hajkao, da su Austrijanci doveli organizaciju na stepenicu više i nadam se da ću još jednom se naći na „njihovoj“ stazi, taj put možda uz malo bolju vremensku prognozu. 😉
