Budim se nakon teške i neprospavane noći. Osjećam bol u želucu, čitavu sam noć imao osjećaj da ću se ispovraćati, ali srećom to se nije dogodilo. Izlazim iz ofucanog hotela, prognoze najavljuju da bi vjetar trebao oslabjeti, ali izvan čvrstih zidina još vlada ludilo. Hladan vjetar razbacuje smeće po praznini oko benzinske pumpe.
Naručujem doručak dok iz zvučnika u kafiću odzvanja Kuran, a ja kroz prozor imam priliku doživjeti još jedno rađanje novog dana. Trenutak je savršen, pomišljam na to kako bi danas bilo idealno odmoriti i zadržati se daleko od ceste i napora, borbe protiv nečega što, izgleda, neće nikada stati. Ali nemam mogućnosti za to. Trebam i želim nastaviti dalje i pokušati napredovati što dalje prema sjeveru. U isto vrijeme, umor mi govori da ne mogu više, prazan sam nakon ova posljednja tri dana koji su me iscrpili. Kao da mi je vjetar isušio svu snagu i volju. Fizički i psihički sam dotaknuo dno kao nikad dosad, još otkako sam krenuo iz već pomalo zaboravljenog Dakra.
Krećemo polako, obrazima pokušavam razaznati smjer vjetra. Već sam se sprijateljio s njegovim dodirom, ne moram više ni razmišljati iz kojeg kuta udara. Dovoljno je okrenuti lice da bih osjetio smjer. Još ćemo nekoliko dana pratiti obalu i područje gdje se spajaju oceanski i pustinjski vjetrovi koji se spuštaju prema jugu. Moguće je da upravo zato udarci dolaze sa svih strana stvarajući otpor s prednje i bočne strane. No, kako kilometri prolaze kao da se njegova ljutnja polako stišava i nakon dugo vremena napredujemo zadovoljavajućom brzinom. Nakon tri dionice ponovno mogu podići pogled prema horizontu što mi vraća optimizam nakon što smo posljednja dva dana odradili manje kilometara od očekivanog.
Goran kontra vjetra u Africi: "Napuštam prljavštinu i tugu i krećem prema onom što sam tražio i dugo sanjao"
Trenutačno smo na možda najatraktivnijem dijelu puta što se vizualnog doživljaja tiče. Vozimo se pored visokih litica koje se strmo urušavaju u ocean. Tu i tamo zastanemo i zadivljeno promatramo čaroban krajolik koji oduzima dah. Predvečer se naš suputnik ponovno pojačava i najavljuje tešku noć. Moramo pronaći dobro mjesto za šator, ali u praznini pustinje ne postoji prirodni zaklon od vjetra. Prepušteni smo neizvjesnosti ravnog terena, ali iznenada primjećujem veliku rupu u zemlji na desetak metara od oceanskog grebena.
Ne izgleda ugodna za postavljanje šatora zbog kamenih gromada na samom dnu, ali unatoč tome predstavlja prirodni zaklon koji smo ovdje mogli samo sanjati. Spuštamo se dolje i malo čistimo teren. Podižemo šatore, brzo si skuham kavu u namjeri da uživam u pogledu na zalazak s visokog grebena. Kad izađem van iz zaklona primijetim dva vojnika kako nam prilaze.
Provjeravaju nam putovnice i daju odobrenje za ostanak, ali nakon pola sata se vraćaju tražeći od nas da pokupimo stvari i da se zbog sigurnosnih razloga sklonimo u vojarnu. Tek nam tada postaje jasno da se čitav dan vozimo uz područje strogo čuvano od vojske. Primijetili smo na desetke kamenih kućica, ali nije nam palo na pamet da se iza tih skromnih zidova nalaze naoružani vojnici. Smjestili su nas u malenu, spartansku kamenu kućicu i skuhali večeru. Te sam noći legao u svoju vreću za spavanje u kasnim satima. Dugo sam osluškivao vjetar i promatrao odsjaj mjeseca nad tamnom vodom Atlantika. Možda nikad nisam spavao na čarobnijem mjestu od ovoga, na rubu između dva neograničena prostranstva. S jedne strane zvuk oceana, s druge tišina pustinje.
Već dugo oko nas nema ničega. Moj suputnik i vjetar sve su što me okružuje. Društveni život predstavljaju rijetke benzinske pumpe na koje nailazimo putem. One su naše oaze i privremena utočišta u kojima je moguće sjesti i nešto popiti tijekom dugih dionica. Možda zato ulazak u grad Boujdour mami osmijeh na moje lice.
Ponovno promatram ljude i osluškujem tisuće glasova koji me vode u neka druga razmišljanja. Vidim da bi u dva dana bilo moguće doći do Laayounea. Bilo bi dovoljno sutra odraditi malo više od 90 km, a blag vjetar nudi nam tu mogućnost. Međutim, na izlazu iz grada, na jednoj od mnogobrojnih policijskih kontrola, dobivamo lošu vijest. „Iz sigurnosnih razloga nije preporučeno spavati u pustinji. To vam govorim za vaše dobro. Ne želimo da vam se nešto dogodi. Kad dođete u selo Lamssid, javite se u kafić gdje možete prespavati. Nadam se da ćete poslušati moje riječi i da mi nećete stvarati probleme na kraju dana…?“
Riječi policajaca bile su ozbiljne. Kao da je pročitao moje namjere da danas prenoćim u praznini. Lamssid je na manje od 80 km, što znači da do Laayounea nećemo stići u dva dana. Ta me vijest proganja tijekom čitavog dana. Je li moguće da nakon vjetra sad i policija ograničava i smanjuje naše dionice? O kojoj sigurnosti govore? Do sada su jedina opasnost na ovom putu bila moja raspoloženja i misli. A ljudi su, kao i uvijek, pokazali samo dobrotu i želju da pomognu.
Vjetar je tog dana bio blag i bez velike muke ubrzo dolazimo do Lamssida. Ulazimo u kafić s namjerom da izvidimo situaciju i ubrzo krenemo dalje. Ali nismo ni sjeli kad odjednom dolazi konobar i pruža mi mobitel. „Ovdje policija. Znamo da ste stigli do kafića. Sad se smjestite i sutra nastavite dalje.“ Naš plan bijega propao je prije samog početka. Ne preostaje mi ništa drugo nego prihvatiti nametnuta pravila. Dobivamo malu praznu sobu iz koje izvlačim prljave tepihe. Već dva dana prati me svrbež izazvan ugrizima stjenica pa pazim na površine na kojima ležim i na koje prislanjam vreću za spavanje. Brzo se upoznajem s radnicima u kafiću i s prolaskom vremena jezična barijera nestaje, otvara prostor smijehu i zabavi.
Nakon dugo vremena osjećam se potpuno opuštenim, s osmijehom od uha do uha. Cijeli dan sam se ljutio na policiju zbog namjere da uspore naš napredak, ali tek sada shvaćam da sam ja taj koji svojim planovima i mislima koči ono najbitnije. Ograničavam prepuštanje magiji ceste. Postoje razlozi zašto nas put ubrzava i usporava u kretanju. Nema potrebe protiv toga se boriti, treba se prepustiti i prihvatiti, vjerujući da magija puta zna što je dobro za nas. Ovu sam lekciju već naučio u svojim prethodnim pustolovinama, ali gladan kilometara u potpunosti sam je zaboravio. Sljedećih ću dana putovati s tom mišlju. Slobodan od planiranja, usredotočen jedino na trenutak i ono što donosi. Pustinja mi je čitavo vrijeme to pokazivala, a ja tek sad uviđam koliko sam površno to prakticirao.
Sa svakim se danom sve više primičemo sjeveru. U selu Tah prolazimo nepostojeću granicu Zapadne Sahare da bi sljedećeg dana došli na 80 km od grada Tan Tan, jednog od mnogobrojnih vrata Saharske pustinje. Zadnju noć smo proveli u tišini bez vjetra. Čak se i pijesak neočekivano pojavio. Prošli smo kroz prostor posljednjih dina gdje se njihov pijesak spaja s morem na samoj obali vlažnog Atlantika. Ujutro je sve mokro, jedva guramo bicikle kroz blatnjavi pijesak do asfalta. Nema vjetra i nestalo je sunce. Vozimo se kroz maglu dok oko nas odzvanjaju oceanski valovi. Na pedesetak smo metara od pješčane obale kad odjednom vidimo osobu s ruksakom kako hoda kroz pijesak koji se širi od asfaltirane ceste. Izgleda kao putnik koji putuje pješice. Uskoro mi to i potvrđuje, kazavši da nije autostoper nego da hoda već 5000 kilometara.
Stephan je krenuo na put iz Njemačke. Bez posebnog plana odlučio je hodati do Lisabona, ali kad je tamo stigao odlučio je hodati još malo, do afričkog kontinenta, a kad je konačno do njega došao odlučio je spustiti se na jug. Ne znam koliko mjeseci već traje njegovo putovanje, ali nama je danas točno mjesec dana otkako smo napustili ulice Dakra. A meni za taj dan nema ljepšeg poklona od susreta sa skitnicom koji luta nošen snagom vlastitih koraka, s hodačem koji posjeduje dovoljno hrabrosti i ludosti da se prepusti praznini.
Stephan mi nije definirao svoje konačno odredište. Tek sam poslije od jednog biciklista doznao da će pokušati stići do Dakra. Na moje pitanje nije imao hrabrosti odgovoriti, a možda je samo hodačka poniznost progovarala iz njega. U njegovom sam pogledu vidio da je svjestan izazova u tolikoj mjeri da nije spreman izgovoriti odredište. Dao sam mu sve moguće informacije koje su mi tada pale na pamet.
Kako su minute prolazile, sve me više privlačila njegova skromnost. Dugo nisam gledao u oči hodača. Dugo nisam osjetio sjaj i svjetlost hodočasnika koji se prepustio cesti. Stephan je svjestan praznine i velikih udaljenosti između jedne i druge opskrbe. „Odlučio sam da ću, ako slučajno ostanem bez vode, stopirati do najbližeg dućana i poslije se autostopom ponovno vratiti do točke gdje sam stao i nastaviti dalje.“ Nemam podatak da je itko ikad prošao rub pustinje pješice. Dvije godine sam promatrao tu rutu da bih shvatio da je za nju potrebno dati sve, ako je želiš proći pješice. Nakon dugog razmišljanja shvatio sam da nisam spreman dati baš sve i zato sam sada ovdje, na biciklu, borim se protiv vjetra na puno jednostavniji način.
Došlo je vrijeme pozdrava, ni mi ni on nemamo dovoljno vremena, unatoč želji da satima razgovaramo. Za Stephana je ovo prvi dan ulaska u prazninu dok mi s velikim uzbuđenjem iščekujemo izlazak iz nje. Prelazimo prvu tešku uzbrdicu na ovom putu nakon koje zastajem i gledam dolje prema ravnici koja se širi do horizonta. Ovo je točka koja označava naš izlazak iz pustinje. Nakon skoro mjesec dana boravka u tom tihom prostoru došao je trenutak da napustimo to prostranstvo.
Dok je pozdravljam pitam se kako riječima opisati osjećaje koje prolaze mojim tijelom dok je posljednji put promatram. Jedino što osjećam je zahvalnost na svakom proživljenom trenutku, na svim teškoćama i osmijesima koje mi je dala, na lekcijama koje mi je kroz tišinu i vjetar došapnula. Pitam se jesam li ja taj koji ju je prošao ili mi je samo to dozvoljeno. Bit će potrebno još vremena da u potpunosti procesuiram čitavo to iskustvo.
Ovo je moje drugo pravo iskustvo pustinje. Nakon što smo se upoznali u Saudijskoj Arabiji, na afričkom kontinentu smo stvorili pravi odnos. Svakodnevno sam se pitao što me toliko privlači u tom prostranstvu bez sjena i oblika. Razmišljao sam često o planini i šumama koji su bili moj prvi razlog lutanja. U šumi sam uvijek osjećao komunikaciju s okolinom. Uvijek sam se iz nje vraćao s osjećajem da sam nešto dobio, da su me stabla napunila energijom i vidikovci motivirali moje srce. U pustinji toga nema. Od pijeska i kamena ne osjećaš ništa. Ali kako dani prolaze ipak se nešto događa. Pustinja se polako pretvara u ogledalo i otvara se posebna komunikacija. Ovaj put nije okolina ta koja progovara. Mi sami dobivamo priliku osluškivati ono što je u nama. Dobivamo priliku komunicirati sa samim sobom i sagledati najvažniji odnos u našim životima – onaj s vlastitim bićem i postojanjem.
