Grad Saint-Louis bio je naša posljednja stanica u Senegalu. Nekadašnje vodeće urbano središte supsaharske Afrike krase kolonijalna zdanja izgrađena u vrijeme kad je ovdje vladala Francuska i kad je bio prijestolnica Francuske Zapadne Afrike. Upravo ga je ta posebnost i smjestila na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Sve su te činjenice utjecale i na mene, budeći očekivanja od Saint-Louisa, ali dok šećem njegovim ulicama, okružen smradom i prljavštinom, ona vrlo brzo padaju u vodu.
Gomila djece prati nas ukorak proseći i tražeći novac ili bilo što drugo što bi im olakšalo svakodnevicu. Pitam se tko su ta djeca. Tko su im roditelji, ima li ičega lijepog u njihovu djetinjstvu? Tuga me obuzima dok si postavljam ta pitanja. Ne znam ni kako se ponašati, je li u redu nešto im dati ili je bolje samo proći pored njih ne obraćajući pozornost na njihove geste i glasove? Pet eura meni ne bi značilo ništa, a koliko bi to izmijenilo njihov dan? Kome bi taj novac na kraju pripao? Dok o svemu tome razmišljam, shvaćam da ja, nažalost, ne mogu spasiti Afriku. I mislim da nitko to ne može. Afriku bi trebalo prestati iskorištavati i s vremenom bi, u to sam siguran, oni sami pronašli model normalnog i zdravog funkcioniranja. Međutim, do toga je dug put.
Goran u afričkoj avanturi: Borba dvoje ljudi na biciklima u "praznini" pustinje
Dok promatram obalu Atlantika prekrivenu tonama smeća, ljude kako uriniraju i bacaju svakojake ostatke u vodu, u ocean… nastupa trenutak da se pripremim za nastavak puta. Vraćam se prema svojoj sobi omamljen od smrada koji se širi svugdje po gradu. Na trenutak se zapitam nisam li možda bolestan, ali relativno brzo dolazim k sebi i uviđam da je to bio samo grad, teškoća svakodnevnog življenja u njemu koja je stvorila tu ranu u meni. Radujem se što sutra idem dalje, što napuštam tu prljavštinu i tugu. Pun motivacije, željno iščekujem da me put odvede dalje prema sjeveru.
Mauritanija
Između Senegala i Mauritanije postoje dva granična prijelaza. Jedan asfaltirani i "korumpirani", koji prolazi kroz grad Rosso, i drugi navodno lakši, koji prolazi pored sela Djama. Odlučujemo se za drugu opciju, unatoč činjenici da se prepuštamo cesti bez asfalta i ikakve civilizacije na više od 50 kilometara. Opskrbili smo se vodom i hranom za dva dana. Ne znamo ništa o onome što nas čeka jednom kad se zaputimo prema granici. Koliko će nam dugo trebati da obavimo graničnu birokraciju? Kojom ćemo brzinom napredovati prema asfaltu? Kad će se on uopće ponovno pojaviti?
Srećom, prelazak je brz i u nekih sat vremena odrađujemo sve potrebne formalnosti. Ušli smo u Mauritaniju lakše nego što smo očekivali, a pokušaji korumpiranih policajaca nisu pronašli plodno tlo prilikom našeg prelaska. Konačno je došao trenutak za novu stranicu ove pustolovine.
Polako napredujemo niz put bez asfalta i s mnoštvom rupa. Često guramo bicikle jer zapinju u duboki pijesak, ali s prelaskom kilometara sve smo brži u napredovanju. Prolazimo kroz divljinu Nacionalnog parka Diawling. Zvuk naših kotača tjera u let tisuće ptica. Pred nama se smjenjuju prekrasni prizori afričke divljine. Divlje svinje i upozorenja na staništa krokodila govore nam o drugačijoj stvarnosti kroz koju se upravo krećemo. Osjećaj koji se u meni stvara je jedinstven. Uživam u tišini i udaljenosti od svega. Nakon napučenog Senegala ova priroda djeluje kao melem na moje srce i na moj um željan mira.
Zabranjena zemlja: 25 dana ekspedicije surovom i neistraženom pustinjom Rub Al Khali
Predvečer izlazimo iz nacionalnog parka i stižemo do sela okruženog dinama, gdje ljudi žive u pijesku saharske pustinje. Koja nagla promjena terena, boja i ljudskih crta lica! Pronalazimo sobu u kući lokalnog pastira. Sjedimo u zasebnoj prostoriji s muškarcima i jedemo hranu rukama. Ponovno sam u pijesku dok na nebu svjetlucaju tisuće zvijezda. Ljepota trenutka obuzima mi srce. Ujutro nas bude koze koje su same ušle u kuću. Pastir ih je nahranio na kućnom pragu i izmuzao kantu mlijeka koje nam daje za doručak.
Sunce se već diglo kad smo krenuli dalje. Srećom, asfalt se pojavljuje brzo. Često nestaje, ali ponovno se vraća. Ima trenutaka kad ga je pustinja pokorila i u cijelosti izbrisala njegovo postojanje. U tim je slučajevima nemoguće voziti i treba gurati bicikle, što nije nimalo lako. Unatoč svemu, napredujemo dalje prolazeći kroz nevjerojatna mauritanijska sela. Kao i u Senegalu, djeca trče za nama. Očito je biciklist ovdje normalna pojava, nešto već viđeno i poznato. Naš prolazak mami osmijehe na brojnim licima, ali iza svega postoji skriveni interes. Novac, hrana, kemijska, bilo što... Od nas traže sve i svašta, i razočarano nas promatraju ako im ne damo ništa. Ljudi žive u malim kućama podignutim usred pustinjskog ništavila. Još uvijek ima stabala pod kojima leže krave, deve i koze koje pastiri vode na ispašu.
U prizoru koji se širi u beskraj nema ničega, a opet – u njemu je toliko ljepote i mira. Plava odjeća ovdašnjih ljudi i smeđa boja pustinje točno je ono što sam tražio i dugo sanjao. Unatoč umoru, ovo mi okruženje daje snagu da vozim dalje prema glavnom gradu Nouakchottu, do kojeg stižemo u tri dana. Gust promet i divlja vožnja lokalnog stanovništva predstavlja najopasniju dionicu do sada. Ali mi smo već iskusni, čak i s teretom koji vučemo. Više se ne bojimo ničega. Ni praznine ni nepoznatog puta pred nama.
Goranove pustolovine možete pratiti na njegovoj Facebook stranici Goran Blazevic 4km/h i Instagram profilu.
Nastavlja se...
