Koschutahaus/koča pod Košuto - Lärchenturm/Cjajnik - Lärchenturmsscharte/Cjajnikova škrbina - Lärchenberg/Užnik - Breitkopf/Macesje - Koschutnikturm/Košutnikov turn - Koschutahaus/koča pod Košuto
8 km, 800 m visinske razlike, 06:52 sati hoda
Težina staze: zahtjevna staza
24.09.2021.
Pozdrav svima koji su našli vremena za čitanje ovog teksta. Netko će doći i do kraja, a vjerujem i da će bit i onih koji misle da lovim zjake - anyhow enjoy 😁.
Razmišljam kako je već prošlo dosta dana i da bi mogla i počet pisat nešto o zadnjem izletu. Pogledam u gpx log i skužim da su prošla tek 4 dana, a ja već razmišljam o sljedećem i uopće mi nije u nekoj friškoj memoriji ovaj... bome starim ha ha ha.
"Age is an issue of mind over matter. If you don’t mind, it doesn’t matter.” Mark Twain
Dan počinje buđenjem. Tako je i ovaj počeo. Raaanim buđenjem u 4 ujutro s kaaaasnim spavanjem. Top kombinacija za osjećati se poletan, odmoran i u formi. Sjedim za stolom i zobene s bananom jedu mene, a ja spavam. Ma nije tako, ali skoro 😅. Krećemo u 5 sati.
Danas sam ja vozač, a suvozač je Alex. Krećemo prema Rupi, granica prazna, pitaju potvrde naravno - Alex pozitivan, a ja negativna. Opet su me kopali u mozak, al ovaj put malo nježnije. Vozimo se autocestom u smjeru Kranja te skrećemo prema Tržiču i idemo na prijelaz Ljubelj u Austriju. Austrijanci nas također ispituju o destinaciji i naravno potvrdi. Idemo prema Ferlachu te Zell-Pfarre gdje se skreće na lokalnu cestu s tablom Koschutahaus - ispočetka asfalt, a kasnije super makadam te vodi sve do Koschutahaus. Dolazimo kod koče u nadi da možemo popiti čaj, ali ništa, ni žive duše osim nas, a 8:30 je....
Spremimo se i krećemo. Na parkingu je tabla s označenim stazama te posebno izdvojena ferrata za Cjajnik. Gledam u to i samo vidim geometriju i pravce....A B, C D, B C,... netko se igrao slovima. Idemo dalje kroz šumu. Oznake su za sad ok - boje austrijske zastave.
Hodamo nekih 15 minuta te skužimo da idemo u krivom smjeru - vraćamo se nazad nekih 5 min i dođemo na nekakvo raskršće s natpisom na stijeni koji se uopće ne vidi. Ajde dobro - sad smo pogodili smjer. Još nekih 10 minuta kroz šumarak i dolazimo na sipar. Daleko, najobožavaniji dio svakog planinarenja. Ovaj je isto bio dovoljno dug da mi je tjelesna baterija došla na 50 posto. Oznake su im skoro pa nikakve, al pratim rutu na satu koja isto tako odudara od svega. Nakon 45 minuta huh hoda došlepali smo se do stijene i ulaza u ferratu. Noge kao dva balvana. Napravili smo malu pauzu.
U ovih 45 min prešli smo 1,76 km. Kao da sam prošla 17,6 km se osjećam nakon ovog melišča. Idemo dalje u geometriju. Iskreno ne znam u kojem sam pravcu bila, ali ulaz je zanimljiv. Dobro da imam neke snage u rukama jer bi inače bio i lagani "problemčić". Stijena je dosta glatka i ima dosta dizanja na ruke - doista je dosta 😅.
Zadovoljna sam početkom. Ako bude ovako, bit će super tura. Puno puta si mislim da ne mogu, ali u biti ako to dovoljno želim, napravim i skužim da mogu. Ne hranim si ego, nego razmišljam na glas i puštam slova u bespućima Interneta.
Očito me pere adrenalin, jer uopće ne osjećam težinu ruksaka. Doslovno kao da ga nemam. Dok me npr. na siparu svaki korak podsjećao kako je težak. Okupirana sam drugim stvarima - drži se, gledaj kamo staješ, ukopčaj, iskopčaj, udahni, izdahni,... 😂. Što reći na moje unutarnje borbe, a ništa osim: "Drž' se!" 😂😂.
Izmjena lakših i težih dionica - iskreno ne sjećam se svake, ali sve su bile dobre. Do nas dolazi Austrijanac s tako dobrim hlačama da bih se najrađe mijenjala. Pozdravljamo se i on nastavlja dalje, a mi u pauzi na telefonima zbog poslovnih obveza. Laganini idemo dalje. Cijelim putem je iskreno super doživljaj - svako malo upregnute ruke i vuci se gore. Bice rade 😁, ali neka i rade.
Nakon nekih 2 sata dolazimo do zadnjeg dijela uspona na Cjajnik. Oznaka je za C i D uspon. A, B, C, D,.... ide brojalica, a mi na D 😬. Izgleda ok, al' u biti i je ok. Za ljude nižeg rasta jedini je problem raspon metalnih hvataljki ilitiga klanfi. Povuci, potegni i eto te na vrhu Cjajnika -1991 metara. Kavke te već očekuju da ih nahraniš. Sponka postojana 😁.
Kratka pauza - uživaj u pogledu. Nahranili ptice 🥰 i vrijeme je za krenut' dalje. Prelazimo između dva vrha te se spuštamo po C dionici dolje. Dolazimo do dijela gdje se put razdvaja te jedan vodi na ishodišnu točku ferrate, a drugi na greben Košute. Mi idemo kružnom turom i skrećemo prema grebenu spuštajući se prema Škrbini.
Dolazimo do Škrbine i nastavljamo uspon prema grebenu. Primam puno pozdrava od svog ruksaka. Opet je tu i težak je. S noge na nogu dolazimo do vrha.... cool pogled 😄. Slike govore tisuću riječi. Slovenija u livadama, a Austrija u stijenama.
Lagani hod po grebenu nekih 2 km. Vrijeme je ooodlično. Bolje ne može bit 🥰. Odlučimo otići do Košutnikovog turna - 2133 m, pošto je samo 15-ak min do vrha, a tko zna kad i dal ćemo opet doći ovdje. Zašto ne?!
Laganica gore i evo nas za čas. Radimo kratku pauzu i bacimo par slika s križem. Porušim neki štap za signal od gospona koji je pričao preko radio veze, al eto. Smotana ja 😂😂😂.
Silazimo i u vidiku nam je viseći most. Napravim neki totalno glupi korak skokom i izokrenem si stopalo krivim doskokom. Aaaaaa..... instant bol, ali nije ništa. Sjedim par minuta i ne vjerujem čemu to. Očito nemam 35, nego 3 i pol godine (skoro pa 36 😂😂😂). Eto, što starija, to mudrija - kod mene je provjereno lakmus papirom. Šalu na stranu. Dižem se i oprezno hodam dolje po krušljivim stijenama. Dolazimo na greben te se priključujemo na ferratu. Dali smo i žmigavac za skretanje. Sve po PS-u. Noga dobro, a Alex mi sugerira da malo pripazim. Mora me i dadiljat u brdima.
Spust je poprilično easy. Dolazimo do najboljeg dijela - viseći most 😬. "Dunjo moja, sad nema povratka!" - pričam malo sama sa sobom unutar moje fizičke prisutnosti. Prepuštam starijem prednost i škicam njegov prijelaz. Alexinjo prelazi most i moj je red. Skopčam se i sa osmijehom prelazim. Stanem za sliku i osjećam kako mi se noga trese 😂😂. Podsjeća me na polaganje vozačkog ispita davnih godina i skakanje noge na kvačilu. Dio mio - nije me strah, ali noga lagano poskakuje, a Alex mi se smije na stijeni ha ha ha. Odradim to s postojanim osmjehom i nastavljamo silazak do sipara.
Pri dnu ferrate skužim da ima još jedan smjer koji dolazi odmah ispod mosta, tj. da nije potrebno prijeći ako "zapne" 😁. Anyway.... super iskustvo. Silazak po siparu zanimljiv kao i uvijek. Skijanje po vražjem pijesku, grotama i sličnim oblicima. Dolazimo do dna i ulazimo u šumarak. Prešli smo do sad nekih 7 km u 6,5 sati. Spust stazom do Koschutahausa, odmor, limunada, malo razgovora i put doma.
Ovaj kraj izleta zaslužuje i ovako lijepe riječi koje su slikane u koči:
"Dođi,
Daj mi ruku
Neću više čekati
Samo počni hodati...
Niti jedan put nije krivi." - Veronika Platz
Do sljedeće avanture.
Pozdrav od jesenske voćke - koja raste slobodno i ne traži puno aka Dunja ❤
Dunjine avanture možete pratiti i na njenom blogu te Facebook stranici.
