''Bolje je od njegove cijene'', kažu Berberi za stvari kojih se ne žele odreći ni pod koju cijenu. Danas otkrivamo jednu od tih stvari sačuvanu daleko od pogleda svijeta, u bespućima saharskog pijeska. Odlazimo u Chinguetti, srednjovjekovno selo u pustinji Mauritanije.
Ovaj nevjerojatan muzej berberske kulture i pustinjske arhitekture zajedno s okolnim gradovima osnovan je oko 11. i 12. stoljeća, kada su od kamena i blata podignute prve kuće. Premda ga danas neki nazivaju ''gradom duhova'', to bi bilo nepošteno za izjaviti. U njemu i okolnim mjestima živi oko 4 000 stanovnika koji pažljivo održavaju arhitekturu i izgled grada generacijama.
No, istina je da je nekad uživao veću slavu i brojnije stanovništvo: u srednjem vijeku Chinguetti je bio važna postaja na hodočasničkom putu prema Meki i trgovačkim rutama prema mediteranskim lukama. Zamislite samo kako su izgledala okupljanja kada bi ''parking'' bio preplavljen tisućama deva pod veličanstvenim palmama. Naseljavalo ga je čak 20 000 ljudi i bio je svojevrsni pustinjski znanstveni institut.
Upravo zbog svoje važne pozicije na putu prema Meki, ovdje su osnovane čitaonice i knjižnice u kojima su vjernici mogli proučavati svete spise, ali i tekstove iz područja astronomije, matematike i prava. Knjižnice stare tisuće godina zajedno sa svojim odajama očuvane su do današnjih dana iako je vrijeme učinilo svoje.
Još prije 70 godina ovdje se moglo pronaći čak tridesetak knjižnica u vlasništvu lokalnih obitelji. Danas ih je ostalo tek pet, no svijest o njihovom očuvanju je jaka. Ovdje počivaju tisuće spisa o kojima se stanovnici brinu pažljivo i u skladu s tradicijom, te su uglavnom umotane u zaštitne tuljke od bambusa ili kozje kože. U jednoj od knjižnica zatekli su se i židovski vjerski tekstovi – nitko ne zna kako i koji su to čudni putevi, no ponosno ih čuvaju.
Na iduću generaciju nastoje prenijeti svijest o vrijednosti nasljedstva koje im dolazi u ruke te važnosti njegova očuvanja, iako se neki žale da mladi danas imaju druge interese.
Knjižnice su zadržale svoj originalni izgled, a najveća i najpoznatija je ona u vlasništvu obitelji Muhameda Habuta. On i njegova obitelj čuvaju čak 1600 svezaka. Izgled prostorija ponekad iznenađuje posjetioce jer se, osim bojom i pijeskom, ne razlikuje previše od prizora polica pretrpanih fasciklima i registratorima kakve viđamo u svijetu europske administracije.
Njihova najveća bitka je ona s prirodom jer stalni nanosi pijeska, pustinjske oluje, erozija tla i suhi zrak ''troše'' i zameću materijal. Neke bitke su tragikomične, poput onih s kozama koje vole grickati papir pa pobjegnu s cijelom knjigom.
S padom broja turista posljednjih godina tri knjižnice su zatvorene van sezone, a brine ih i oko države koje neprestano ''škica'' ovu vrijednu baštinu. Vlasti bi htjele relocirati knjige na sigurnije mjesto, no domaće stanovništvo ne želi predati baštinu svojih predaka – za njih su knjige vrijedne poput zdravlja ili krova nad glavom.
Godine 1996. UNESCO je Chinguetti stavio na listu svjetske baštine, a posjetioci ovu destinaciju kombiniraju s izletima u ostale UNESCO-ve štićenike kao što su Ouadane, Tichitt i Oulata. Obližnji grad Atar u kojem je i aerodrom, udaljen je 90 kilometara, a vožnja u jednom smjeru košta svega pet dolara.
Unatoč problemima u turizmu zbog nesigurne atmosfere koja je vladala posljednjih godina, ovo mjesto je i dalje u samom vrhu mauritanijskih atrakcija. Štoviše, lokalna džamija jedan je od glavnih simbola cijele zemlje. Za ljubitelje pustinjskih prostranstava i poznate beduinske gostoljubivosti, Chinguetti će zasigurno predstavljati neizostavnu točku u putovanju – baš kao nekad.
A knjige? Vrijeme će pokazati. Neustrašivi stanovnici pustinje čije ime u prijevodu znači ''ljudi slobode'', svjesni su snage prirode i vjeruju u Božju volju. Činit će svoje dokle god mogu, ali kada vrijeme dođe, smireno prihvaćaju kraj: ''Onaj tko drži nebo nad nama, neka ga i sruši na nas''.
