Svi smo nekad čuli za Timbuktu, pa makar usputno – u kontekstu afričke povijesti, kroz pjesme i filmove ili možda kroz stranu frazu „ići za Timbuktu“. No, vjerojatno bi tek manji dio nas mogao sa sigurnošću reći o čemu se radi. BBC je prenio istraživanje prema kojem je od 150 ispitanih mladih osoba 34% mislilo da Timbuktu ne postoji, a ostatak je bio uvjeren da je riječ o nekom mitološkom mjestu.

Stari putopisci doprinijeli su tom dojmu, opisujući Timbuktu kao mjesto u tako nedostupnom dijelu Afrike, da je vladalo natjecanje tko će ga prvi „otkriti“ i ispričati priču o njemu. Izraz „odavde do Timbuktua“ koristio se za dočaravanje daljine destinacija, koje kao da su na drugom kraju svijeta. Premda danas o njemu zahvaljujući internetu i informacijama znamo mnogo više, on još uvijek ostaje intrigantan…

Zlatni period afričke prijestolnice znanja

Timbuktu je grad u afričkoj državi Mali, smješten nedaleko od rijeke Niger, na samom pragu sjeverne, pustinjske polovice zemlje.

Početkom 12. stoljeća prestao je biti privremena nastamba putujućih nomada, te postaje stalno naselje. Tome je pomogao i razvoj trgovačkih puteva. Naselje se počinje razvijati zahvaljujući karavanama i trgovini soli, zlata, bjelokosti, ali i robova. Čak i danas, premda mnogo rjeđe, mogu se vidjeti stare tuareške karavane koje prenose sol, poznate kao Azalai.

Do 16. stoljeća Timbuktu je postao pravi grad u kojem su se smjenjivale vlasti, od tuareških plemena do marokanskih osvajača iz etničke skupine Arma. Bio je to kulturni i obrazovni centar carstva Mali, a moglo bi se reći i cijele Afrike.

Spomenuli smo da se trgovalo solju, zlatom i robovima, no još je jedna „roba“ odredila sudbinu grada: knjige. U Timbuktu su dolazili ugledni učitelji islama, a u gradu je podignuta slavna medresa Sankore. Bila je dio Sveučilišta Timbuktu koje je privlačilo učenike i učitelje iz cijelog islamskog svijeta.

Povjesničari su počeli obraćati sve veću pažnju na Timbuktu, pa su i vijesti o moćnom, bogatom i misterioznom gradu počele stizati do Europe. Na vrhuncu slave Timbuktu je bilježio čak 50 tisuća stanovnika. Usporedimo li ovaj pustinjski grad s europskim metropolama poput Londona i Pariza koje su na početku 16. stoljeća imale između 200 i 250 tisuća stanovnika, vidimo da 50 tisuća i nije mala brojka. Bilo je tu Berbera, Arapa, Židova i drugih manjih etničkih skupina.

Timbuktu, Mali - 6 Timbuktu, Mali - 6 (Foto: Getty Images)

Ugrožen status i sjena nekadašnje slave

Zlatni period Timbuktua okončan je u 17. stoljeću. Marokanski osvajači ugušili su rad sveučilišta zbog „neodanosti“ novim vladarima, a nove trgovačke rute počele su zaobilaziti Timbuktu, uzrokujući njegovo ekonomsko propadanje. Krajem 19. stoljeća vlast preuzimaju Francuzi i to će potrajati sve do oslobođenja Malija od kolonijalne vlasti 1960. godine.

Danas je Timbuktu siromašan grad, a probleme mu zadaje i pustinja koja se sve više širi. U njemu ponovno živi gotovo 50 tisuća stanovnika, samo je u današnjem kontekstu ta brojka mala.

Monumentalna zdanja od blata, vapnenca i drveta svjedoče nekadašnjoj slavi – poput primjerice džamije Djinguereber, jedne od najvećih i najstarijih u svijetu. UNESCO ga je uvrstio na popis svjetske baštine, a sve više posjetioca dolazilo je vidjeti čudo u pustinji.

Tek što ih je krenulo s turizmom, zbog čega je podignuto i nekoliko hotela, Timbuktu je došao pod udar al-Qaede. Teroristička organizacije je od 2008. do 2013. izvršila nekoliko napada i otmica turista, te uništila brojne zgrade, zbog čega je grad dobio novi status od UNESCO-a: ugroženo mjesto svjetske baštine.

Timbuktu, Mali - 2 Timbuktu, Mali - 2 (Foto: Getty Images)

„Našu vjeru bolje predstavljaju oni koji čuvaju knjige, od onih koji ih uništavaju“

Ono što se smatralo najdragocjenijim očuvanim predmetima bili su manuskripti, pogotovo jer su najosjetljiviji, a uspjeli su nadživjeti sam grad. Gotovo 700 tisuća spisa sačuvano je u knjižnicama Timbuktua. Kada je al-Qaeda udarila na grad, mnogi su se uplašili što će biti s manuskriptima jer su već krenule vijesti o paljenju knjiga i uništavanju knjižnica. Nepismeni teroristi znali su koliko su spisi vrijedni, i koliko je znanje opasno.

Nekim čudom, uništeno je tek nekoliko tisuća manuskripta – knjižničari i stanovnici Timbuktua uspjeli su sačuvati ostatak. Među njima se istaknuo i Abdel Kader Haidara koji je spasio čak 350 tisuća srednjovjekovnih spisa plativši vlastitim novcem oko 2 500 sefova u koje ih je pohranio i „raštrkao“ ih pod okriljem noći po cijelom gradu.

„Jedna od važnih lekcija koje možemo izvući iz ovoga jest i ta da postoji strana islama koja slavi intelekt, kulturu, raznolikost, sekularne ideje, poeziju, ljubav, ljudsku ljepotu“, izjavio je kasnije. „To se često gubi u današnjim pričama, koje se fokusiraju samo na nasilne skupine. Ali našu vjeru bolje predstavljaju stanovnici Timbuktua koji su ispaštali zbog tih skupina.“

Međunarodne organizacije ostale su iznenađene angažmanom i srčanošću lokalaca koji spise kasnije nisu htjeli predati čak ni njima na kratak period kako bi ih digitalizirali – bojali su se da ih više neće vidjeti.

Timbuktu, Mali - 5 Timbuktu, Mali - 5 (Foto: Getty Images)

Glazba u egzilu čeka bolje dane

Tragični događaji prekinuli su i tradiciju održavanja „Festival au Désert“ (pustinjskog festivala) na kojem su brojni afrički glazbenici i umjetnici predstavljali svoju kulturu, glazbu, običaje, odjeću… Neki od poznatijih izvođača bili su Tinariwen, Tartit, te bivši pjevač Led Zeppelina, Robert Plant.

Tijekom festivala odaje se i počast bogatoj književnoj povijesti grada javnim čitanjem starih manuskripta. Započeo je u spomen na mirovni sporazum iz 2007. godine kada je zapaljeno 3 tisuće komada oružja u tzv. plamenu mira. Nažalost, mir nije dugo trajao u ovim područjima.

O festivalu je 2013. godine snimljen dokumentarac „Zadnja pjesma prije rata“, a na službenim stranicama festivala već dugo stoji obavijest: „Dok se glazba ne vrati svojim slobodnim korijenima ekspresije i dostojanstva, Pustinjski festival trajat će kao Festival u egzilu.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju