Casa Mila, Kuća Mila ili La Pedrera. Kako god ju zvali, svi znamo na što se odnosi – slavnu barcelonsku ljepoticu koja je neizostavan dio razgleda grada.

Podizana je početkom 20. stoljeća, a njen nadimak La Pedrera znači „kamenolom“. I doista, gledajući njenu zakrivljenu kamenu fasadu, prolaznik može uočiti sličnost s kamenolomom i špiljama u stijeni. Ta sličnost nije bila slučajna, već dio arhitektovog koncepta prirodne arhitekture.

Smrt kutovima, sloboda narodu

Blage linije i prostor koji se vijugavo sužava i širi pobijedile su vladavinu (oštrih) kutova koji djeluju tako strogo, pa čak i neljudski. U doba gradnje, ovo je bio nekonvencionalan potez koji se mnogima nije svidio, pa su mu nadimak „kamenolom“ zapravo dali pogrdno.

Tek kasnije arhitekti će početi govoriti o onome što je Gaudi, arhitekt Kuće Mila, već tada znao: oštre linije i kutovi u budućnosti će iščeznuti, a gradnja će pratiti nježne linije prirode, tvoreći tako osjećaj harmonije i suživota s prirodom.

Također, zgradu je dizajnirao na način koji „tjera“ ljude na druženje. Vjerovao je kako stanari u stanovima zgrada trebaju poznavati jedni druge.

No, Casa Mila svidjela se svojim vlasnicima, bogatoj udovici Roser i njenom suprugu Pereu Mila koji je uživao u svemu otkačenom, kičastom, drugačijem. Nakon što su oni umrli, kuća je dugo vremena bila zanemarena. Štoviše, njeno propadanje nastavilo se donedavno – sve do 1980-ih.

Tada je započeo proces restauracije i Casa Mila spašena je u zadnji čas. Danas je ponos Barcelone sa svojim različitim elementima, dinamičnim reljefima, ukrasima i rezbarijama, spiralnim dimnjacima na krovu, slikama na unutarnjim zidovima, visećim vrtovima…

Umjetnik ispred svoga doba

Ovo kulturno dobro i arhitektonsko remek djelo španjolskih ulica osmislio je Antoni Gaudi, katalonski arhitekt art nouveau stila. Bilo je to posljednje privatno stambeno zdanje iz njegova opusa, a danas ponosno stoji na popisu UNESCO-ove svjetske baštine.

Osebujan arhitekt osebujnog stila poznat je po brojnim zdanjima diljem Španjolske, među kojima su bazilika Sagrada Familia i Park Guell.

Priča kaže kako je još od mladosti pokazivao afinitet (isključivo) za dizajnom i geometrijom, a njegov profesor je prilikom dodjele diploma promrmljao: „Tko zna jesmo li ovu diplomu dali luđaku ili geniju. Samo vrijeme će pokazati.“

Nažalost, Gaudi je smrtno stradao 1926. godine kada ga je na ulici pregazio tramvaj. Zbog zapuštenog izgleda nitko od sugrađana ga nije prepoznao i odbačen je u bolnicu za siromašne gdje je umro.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju