„Danas je iznova granulo sunce i ti ćeš, dragi prijatelju, ovdje u mojoj sjeni uvijek naći odmor svom tijelu, svome srcu, i htjeti ćeš da se ponovo vratiš tišini ove vode, u ovaj šumski mir.“
Riječima slavonskog pjesnika Dragutina Tadijanovića dočekuje nas Sovsko jezero. Upravo ovdje, na opuštajući vikend u prirodi, uputila nas je preporukom i fotografijama čitateljica Margareta Krivić. Ako i vi imate prijedlog za izlet, vikend, neku manje poznatu zanimljivost ili mjesto na kojem se dobro jede, slobodno nam se javite putem stranice punkufer preporuka...
Put je to u dubine nekadašnjeg Panonskog mora, kraj slikovitog sela Sovski dol, čijom cesticom šeće više gusaka nego stanovnika. Što bi srčani Slavonci rekli: „Malo nas je, ali smo dobro raspoređeni“.
Prateći cestu kroz zelenilo okolnih šuma, nakon otprilike dva kilometra stižemo do Sovskog jezera. Jezero prirodnog podrijetla smješteno je u zelenim brdašcima podno slavonske gore Dilj. Okružen je gustim šumama hrasta i graba, a na brdu u blizini nalazi se i vidikovac. Zbog njegove modrozelene boje, tepaju mu nadimkom „modro oko Slavonije“.
Zaboravite na mobitele i ponesite rekete za badminton
Premda slovi za popularno vikend-izletište, na Sovskom jezeru nećete naići na ulickane plaže i ugostiteljske objekte. Ono je stvoreno za uživanje u prirodi i miru slavonskih nježnih brežuljaka, te beskrajnim pogledima s obližnjih promatračnica. Uz busene trske i šaša koji okružuju obalu, nedostaju još samo violine u pozadini za potpunu melankoliju.
Sadržaj je, stoga, prilagođen istinskom odmoru u prirodi, daleko od gužve i stresa. Na južnoj strani jezera nalaze se šumarska kuća i tzv. Tadijanovićev zdenac sa spomen-pločom i virnicom. Duž obale pronaći ćete koševe za košarku, mreže za badminton ili odbojku na travi, drvene klupe i stolove za druženje i roštiljanje, kao nekad u zlatno doba obiteljskih odlazaka na izletišta.
Djeluje tiho, mirno i skromno, no nemojte da vas to zavara. Ovdje je svoj mir pronašlo mnoštvo životinjica, čije bi vas oči mogle iznenaditi – bilo da vire iz vode ili vas promatraju kroz krošnje drveća. Mala sova ušara, žaba krastača, divlja patka ili barska kornjača samo su neke od njih, dok druge, poput pijavica i karasa u mulju ili brzog pjegavog daždevnjaka vjerojatno nećete tako lako uočiti.
Ako do sada niste razmišljali o tome, sada znate po čemu je Sovsko jezero dobilo ime. 😉 Uostalom, to nam poručuje i početak Tadijanovićeve pjesme: „Od pamtivijeka narod me zove Sovsko jezero jer se u hrastovu lišću skrivahu od davnine sove i druga ptičad noćna…“
Kopkate li dublje, naići ćete na legende, kanjone, špilje…
Uz spomen noćne životinjice, paše i pomalo opskurna legenda koja se vezuje za Sovsko jezero. Zapisao ju je pjesnik i etnolog slavonskih običaja Luka Ilić Oriovčanin u 19. stoljeću.
Legenda kaže kako je nekada davno u blizini postojao grad zlih gospodara. Bila su to braća Petar i Jakov, omraženi među svojim narodom. Siroti kmetovi zazivali su Boga u pomoć sve dok im jednog dana nije uslišio molbe i udario gromom, zapalivši grad. Vijest o ovoj tragediji stigla je do njihove sestre Danice, koja je stala nad ponor i počela plakati. Njezine suze ugasile su požar i stvorile jezero, u kojem se naposljetku utopila i sama Danica.
Sovsko jezero nalazi se između Požege i Slavonskog Broda. Točnije, od Požege će vam trebati manje od sat vremena vožnje prema istoku, a od Slavonskog Broda oko pola sata prema sjeveru.
Od njega možete započeti i svoju planinarsku šetnju. S obzirom na to da ovo područje nije poznato po svojim planinama i usponima, bit će to jedna lakša, ali duža šetnjica.
Tako možete krenuti stazom koja vodi na jug, a potom na jugozapad prema planinarskoj kući Pljuskara. Zidana kućica nalazi se kraj kanjona koji će vam prodrmati klasičnu sliku Slavonije u glavi: prepun je slapova, a sama planinarska kuća ušuškana je u šumu zbog koje nije lako vidljiva izdaleka.
U blizini se nalazi još jedno popularno jezerce, Petnja, te špilja Bukovac. Kao što obećasmo, područje Sovskog dola izgleda pitomo i mirno, no skriva mnogo toga ispod površine. 😉
