Sve manje cijenim jutra. Zvuk budilice koji remeti san i žurba u dan, ne zakasniti se otuširati, oprati zube, pas, djeca, okućnica, posao... Jutra se čine tako idealna za nove početke, a većina ih se svede na strmoglavo jurenje za ne(k)čim.
Izgubljeni rituali jutarnjih planova, sneni od snova nagomilanih misli, ogoljeni do srži kada bi čovjek trebao najbolje i najproduktivnije razmišljati. Ta nakupina misli na hrpi obično je i najveća istina.
Uskraćena za jutra tokom tjedna pokušavam ih uhvatiti tijekom vikenda, kad ni tad ne uspijem odpentram se do nekog brda.
Kako ti se samo da Nisa? Velike, životne su to kontemplacije, svijete.Ima nešto u tom prorijeđenom zraku gore i blizini oblaka što natjera moždane vijuge na veću aktivnost, za sva izgubljena jutra. ;)
Još priča potražite na blogu Nisa i Blog.hr.
